Derviš Selhanović - MULTIKULTURALIZAM: DRUŠTVENA REALNOST
Derviš Selhanović u studiji “Multikulturalizam: društvena realnost” razmatra različite aspekte definiranja održive politike prema kulturnim različitostima u savremenim demokratskim društvima.

Iz mnoštva recentnih definicija multikulturalizma autor izlučuje elemente koji označavaju političku dimenziju ovog fenomena , odnosno onaj aspekt koji multuikulturalizam predstavlja kao politčku akciju koja se ostvaruje kroz različite modele multikulturnih politika, odnosno političko i pravno institucionaliziranje kulturnih raznolikosti. Na taj način autor predmet svog istraživanja ograničava na teorijsko i normativno funidranje i dizajniranje državnih politika i praksi kojima je cilj održavanje skladnih odnosa između različitih etničkih grupa kao i podsticanje kulture očuvanja, isticanja, priznavanja i prihvatanja različitosti.

Autor se ne zadovoljava imperativom tolerisanja različitosti, pa čak i ako je ideja tolerancije zasnovana na duboko interioriziranim vještinama društvene empatije i projektiranja u civilizacijsku poziciju drugog i drugačijeg i razumijevanja značenja i značaja koji taj drugi pridaje svojoj kulturi, već traga za mogućnostima promovisanja jednakosti i inkluzije manjinskih kulturnih grupa u kulturu društva kome pripadaju. Priklanja se pri tome multikulturalnom liberalnom modelu u kome koegzistiraju fragmentacija kao nužna posljedica generalnog podsticanja očuvanja kulturnih pojedinačnih identiteta manjinskih grupa u multikulturnim društvima i društvena kohezija koja je potrebna svakom multikulturnom društvu da bi funkcioniralo kao stabilna politička zajednica u kojoj razlike nisu izvor antagonizma već su izvor dijaloga koji podstiče stvaralaštvo i opći društveni napredak. Iz ove perspektive multikultura nije puki mehanički zbir pojedinačnih kultura niti samo duhovni ambijent trpljenja drugačijeg u nadi ili s namjerom da se to drugačije na kraju utopi u večinsko, već je kompleksan proces prožimanja i sinteza koji rezultira novom susptancijom kristaliziranom oko elemenata univerzalnosti koje svaka pojedinačna kultura sadrži, ali u kojoj pojedinačna kultura ne gubi ništa na svojoj autentičnosti.

Najširi politički okvir u kome je moguće politički, normativno i praktično operacionalizirati ideju o koegzistiranju frgamentacije i kohezije kolega Selhanović vidi u demokratiji. Multikultura pretpostavlja demokratiju i ona je proizvod demokratskih društvenih odnosa. Pod demokratijom misli na političku kulturu, kritiku i negaciju političke nekulture objektivizirane u totalitarizmu i etnonacionalizmu.

Dijalektičku relaciju multikulturalizma i demokratije autor pronalazi u razmatranjima multikulturalizma na globalnom nivou, analizi multikulturalizma u Europi i politici multikulturalizma europske unije, analizi politike prema kulturnim različitostima u multikulturnom jugoslovenskom društvu, te politici prema nacionalnim manjinama u Crnoj Gori. U svim slučajevima, po autoru stanje multikulturalizma je najbolji indikator stanja demokratije a demokratija je nužan uvjet za ostvarivanje prava nacionalnih i kulturnih manjina u punom kapacitetu.

Stanje demokratije u konačnici, prema autoru utiče na stupanj lojalnosti kulturnih i etničkih grupa, pored svih jezičkih i kulturnih razlika, prema državi u kojojoj su manjinski, bez obzira što u susjedstvu imaju tzv. matice. Države koje vode pravilnu politiku prema manjinskim nacionalnim entitetima i identitetima , priznaju ih i poštuju njihovbu egzistenciju nemaju problema sa nepovejrenjem u njihove zahtjeve i nije ih strah da će ti zahtjevi ugroziti državnu stabilnost i integritet.

Demokratske institucije su u stanju izmiriti građanska i kolektivna prava. Prava etničkih grupa se ili manjinaska prava demokratska društva ne negiraju, ne potcjenjuju niti zanemaruju već ih smatraju dopunom individualnih prava i uravnotežuju ih . To je uvjet političke stabilizacije kojoj teži Europska unija u jugoistočnoj europi. To u empirijskoj ravni znači iznalaženje institucionalnih i normativnih rješenja koja će obezbijediti integraciju manjina u društvo, u njegove političke, privredne, kulturne i druge oblike i ustanove, ali bez njihove asimilacije i getoizacije bez sukoba i konfrontacija, usklađivanjem odnosa i saradnjom manjina i većina na načelima vladavine prava i demokratskog ustoja društva.

Autor, mogućnost realiziranja ovakve politike povezuje sa:
decentralizacijom i jačanjem lokalne i regionalne samouprave, što bi de facto povećalo utjecaj manjina, ismanjilo pritisak etničkih grupa na državu pa i ambicije za otcjepljenjem i stvaranjem vlastitih država,
Konsocijacijske forme pralamentarne demokratije i pružanje mogućnosti da imaju svoje izabrane predstavnike u pralamentu (priznavanje manjina kao konstitutivnog –državotvornog elementa) bi osnažilo lojalnost manjina prema državi,
Promjenama u sistemu obrazovanja bi trebalo omogućiti viši stupanj međusobnog poznavanja i razumijevanja.
Političke elite bi mogle i morale više učiniti na razvijanju političke klime u kojoj se različitost ne vidi kao opasnost, nego kao bogatstvo društva, a isticanje identiteta manjinskih grupa neće se doživljavati kao subverzivna aktivnost.
Priznaje i podsticanej etno-kulturnih različitosti , po autoru, proširuje ljudske slobode, učvršćuje ljudska prava i unapređuje demokratiju.
U cjelini, knjiga Studija Multikulturalizam: društvena realnost, autora Derviša Selhanovića jeste dragocjen doprinos naučnom promišljanju i razumijevanju fenomena koegzistencije različitih etno-kulturnih identiteta u granicama političkih zajednica. Tematksi nam je veoma bliska i interesantna. Uknjizi su postavljena neka pitanja, s kojim smo se u Bosni i Hercegovini, u zadnjih dvadesetak godina susretali, ponekad i veoma dramatično i tragično, i ponuđena su neka rješenja, koja tako predstavljena i argumentirana, imaju određeni potencijal za rješavanje nekih naših protivriječnosti i otvorenih političkih pitanja. U tom smislu knjiga doprinosi razvoju politologije multikulturnih društava u tranziciji.
0 0