Robert Donia je profesor historije na prestižnom američkom Univerzitetu u Mičigenu. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je proveo jednu studijsku godinu na Univerzitetu u Sarajevu, bavi se intenzivno istraživanjem historije BiH. Odlikuje ga izuzetno intelektualno poštenje i ustrajnost da iz perspektive objektivnih kriterija i primjenom savremenih i općepriznatih metodoloških postupaka dođe do istine. To ga je i preporučilo Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu za jednog od ključnih, kredibilnih tumača historijske pozadine dramatičnih zbivanja u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Robert Donia je pomogao sudijama i međunarodnoj javnosti da dekodiraju i uglavnom odbace ciljano osmišljen narativ srpskih nacionalista o opravdanosti i neizbježnosti upotrebe svih raspoloživih sredstava pa i nasilja u cilju „ispravljanja historijske nepravde“ učinjene Srbima.
Vrhunac tog narativa je formuliranje i u pseudodemokratskim procedurama usvajanje „konačnog rješenja“ pitanja bosanskih srba u formi šest „strateških ciljeva srspkog naroda usvojenih od strane tzv. Skupštine Republike Srpske 12 maja 1992. godine.
U najkraćim konačno rješenje se sastojalo u „razdvajanju Srba u Bosni i Hercegovini od druge dvije zajednice“, odnosno „državno separisanje“.
Ukupan intelektualni angažman profesora Donie, kako na Međunarodnom sudu, tako i u akademskoj zajednici, pa i u konačnici u ovoj knjizi, je, generalno, bio na fonu demistifikacije i delegitimizacije tog narativa, kako sa stajališta činjenične nezasnovanosti tako i sa stajališta civilizacijske prevaziđenosti i nehumanih posljedica koje je u konačnoj izvedbi podrazumijevalo.
Autor pokazuje da su rodonačelnici ideje „razdvajanja od druge dvije zajednice“od samog početka ne samo bili svjesni krajnjih konsekvenci njenog pretakanja u konkretan politički program i uračunali ih u konačan zbir efekata, već su te drastične konsekvence instrumentalizirali i od samog početka ih koristili kao sredstvo koje opravdava cilj. Na početku je to bilo verbalno zastrašivanje druga dva naroda i njihovih izabranih predstavnika. Poslije su, u fazi realizacije tzv. „opštinske strategije“, konsekvence razdvajanja u formi najtežih ratnih zločina imale funkciju dramatičnih, zastrašujućih poruka nesrbima da preventivno bježe iz gradova i sela koje su proglasili eksluzivno svojim teritorijem. Na kraju je genocid poslužio kao način trajnog brisanja granice na Drini u funkciji utopijske ideje o svim Srbima u jednoj državi.
Mnogo je epizoda u knjizi koje veoma slikovito i ubjedljivo potvrđuju plansku instrumentalizaciju drastičnih posljedica vojno-političkih poduhvata usmjerenih na nasilno separisanje, odnosno homogeniziranje srpske zajednice u Bosni i Hercegovini. Drastični zločini koji su pratili necivilizacijsko razaranje demokratskih struktura i uzurpaciju ukupne vlasti u opštinama nominiranim kao srpske bili su istovremeno i posljedica ali i oružje, koje je bezuvjetno kontrolirao Radovan Karadžić, ne pokazujući ni mrvicu kolebanja niti empatije prema žrtvama, pa čak ni tada kada su, kao u slučaju troipogodišnjeg granatiranja Sarajeva to bili Srbi.
Prepoznajući u Radovanu Karadžiću ključnu ličnost koja je dominantno odredila tok i sadržinu dramatičnih zbivanja u Bosni i Hercegovini autor se pita kako je to bilo moguće? To ga fokusira na psihološki, kaulturni i politički profil Radovana Karadžića.
Objašnjenje historijskih događaja iz perspektive psihološke strukture glavnih sudionika je kod nas prava rijetkost, ali je u anglo-američkom naučnom ambijentu skoro pravilo. Dok se kod nas još uvijek uzima da su historijske ličnosti proizvod društveno historijskih i kulturnih okolnosti, na drugoj strani se pojedincima sa posebnom strukturom ličnosti priznaje sposobnost da prepoznaju ključne protivriječnosti vremena u kome žive, artkulišu ih i pronađu odgovore na njih, pa čak i da proizvode okolnosti.
Pravo pitanje je u kojoj mjeri se ta svojstva mogu pripisati Radovanu Karadžiću. Može li se reći da je on bio istorijska ličnost u smislu da je bio u stanju proizvoditi povoljne historijske okolnosti?
Nesporno je da je Karadžić u skoro petogodišnjem periodu u operativnoj ravni presudno uticao ne samo na život bosanskih Srba već i na ukupno bosansko-hercegovačko biće. Kada se njegova uloga analizira iz okvira epizoda uzetih kao prelomni trenutci od osnivanja nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini do destrukcije demokratskih struktura Bosne i Hercegovine, stvaranja paradržavnih struktura srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, brutalne agresije na teritorije sa nacionalno mješovitim stanovništvom praćene stravičnim ratnim zločinima i na kraju do genocida u Srebrenici, koji je takvih razmjera da će teško pasti u zaborav u budućnosti sigurno je da je Radova Karadžić sebi osigurao istorijsku ulogu. Ali, na mračnoj strani ljudske istorije, u društvu sa pojedincima koji su neke svoje, izvjesne sposobosti i karakteristike stavili u službu anticivilizacijskih vrijednosti i ciljeva. Kada se iz te perspektive posmatra konzistentno, objektivno autorovo traganje za ključnim elementima psihološkog i političkog profila Radovana Karadžića, lakše je čitati neke zaključke koji iskaču iz matrice bipolarne karakterizacije glavnih sudionika dramatičnog zapleta i raspleta bosansko-hercegovačkog pitanja početkom devedesetih godina prošlog vijeka,na koju smo navikli. Na problem suprostavljenosti slike, ne samo Karadžića već i same prirode vojne pobune bosanskih Srba sa dominantnim predstavama u Bosni ukazala je i Latinka Perović u uvodnom prilogu knjizi napisavši da „Donievo delo o Karadžiću ima sve odlike prvorazrednog istorijskog dela, ali da ono neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, ni njegove kritičare“.
Zaista, koliko god se knjiga zasnivala na izvornim dokumentima u kojima se to ne vidi, teško je iz perpsektive nas, koji smo imali nesreću iz dana u dan živjeti bosansko-hercegovačku tragediju, čitati srbijanske medije, pratiti direktne prenose većine događaja o kojima se govori u knjizi, prihvatiti utisak o autonomnom, autentičnom političkom i vojnom djelovanju Radovana Karadžića. Takva predstava se sukobljava ne samo s intuitivnim i refleksnim, već i s iskustvenim doživljajem Beograda kao centra iz kojeg je dolazila sva nesreća koja se sručila na Bosnu i Hercegovinu, i u kome se konačno odlučuje kada će se ona zaustaviti i kolike će razmjere dostići.
Iz naše perspektive dokazni materijal iznesen u knjizi, s kojim su raspolagali Međunarodni krivični sud i autor: presretnuti i stenografisani razgovori i govori, nisu dovoljan dokaz da je Karadžić, nakon početnih intenzivnih konsultacija s Beogradom prepušten sam sebi i djelovao samostalno. I nakon ove knjige kao i nakon presude Međunarodnog suda o krivici Srbije za genocid dominantno shvatanje Karadžića, u Bosni, će biti da je on bio samo, dobro odabran i očigledno dobro motiviran realizator velikosrpskog nacionalističkog projekta, osmišljenog u intelektualnim, političkim, crkvenim i vojnim krugovima Beograda i da može polagati autorsko pravo isključivo na tragične izvedbene operacionalizacije, koje je mogao na sebe preuzeti samo čovjek bez dubljeg kulturološkog utemeljenja u multikulturnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj su ljudi živjeli i družili se jedni s drugima, ne radi toga što je to bilo moda, ili in, ili partijski poželjno, već refleksno, bez razmišljanja i proračuna, kao izraz prirodnog stanja Bosne.
Neupitna je činjenica, to se vidi iz epizoda prikazanih u knjizi, da zahvaljujući svojoj profesiji i naročitom interesiranju za psihologiju mase, Karadžić raspolaže vještinama ubjeđivanja, pridobijanja, zastrašivanja i sl, ali to nisu vještine koje bi mogle objasniti njegovu realnu psihološku, političku pa i vojnu vojnu nadmoć nad oponentima i natjecateljima za ulogu prvog među nacionalistima, koji su se svremena na vrijeme pojavljivali u pseudodržavnim i pseudoparlamentarnim strukturama u u odcijepljenim područjima Bosne i Hercegovine, koja je u svim kritičnim momentima osiguravala da stvari teku prema velikom planu. Ta nadmoć se ne može pripisati ni zaluđenosti naroda atavističkim nacionalnim mitovima i utopijama. Izvor te moći, koja je tjerala čak i generale na popuštanje i poginjanje glave je očigledno bio izvan tzv. Republike srpske ; u instucijama u Beogradu, koje su ga svojevremeno odabrale i programirale za ulogu bespogovornog egzekutora. Sasvim drugo pitanje je kada će se to moći dokazati.
Dokazivanje će upotpuniti i psihološki profil samog Karadžića, naravno bez umanjivanja njegove lične odgovornosti za zlo koje je nanio ne samo Bošnjacima i Hrvatima već i Srbima u Bosni i Hercegovini. Suzit će se spektar atributa sa potencijalno pozitivnim konotacijama koje mu se na momente „priznaju“ u knjizi a proširit će spektar psiholoških osobina svojstvenih više sljedbenicima a manje liderima.
Siguran sam da će istorijska nauka u budućnosti, pokazati da je zavjera protiv Bosne i Hercegovine smišljena i skovana u Beogradu, kao i da je, iz istog centra budno nadzirana i usmjeravana i njena realizacija, a da nam psihološki i politički profil Karadžića može odgovoriti samo na pitanje kakav to čovjek može biti, i pod kojim okolnostima takvim može postati da prihvati ulogu koju je tako srčano odigrao. Velikim dijelom ova knjiga daje odgovore na ova pitanja. Preporučujem vam je na čitanje. Možete se složiti sa njom ili ne složiti, ali sigurno vas neće ostaviti ravnodušnom.
Robert Donia je pomogao sudijama i međunarodnoj javnosti da dekodiraju i uglavnom odbace ciljano osmišljen narativ srpskih nacionalista o opravdanosti i neizbježnosti upotrebe svih raspoloživih sredstava pa i nasilja u cilju „ispravljanja historijske nepravde“ učinjene Srbima.
Vrhunac tog narativa je formuliranje i u pseudodemokratskim procedurama usvajanje „konačnog rješenja“ pitanja bosanskih srba u formi šest „strateških ciljeva srspkog naroda usvojenih od strane tzv. Skupštine Republike Srpske 12 maja 1992. godine.
U najkraćim konačno rješenje se sastojalo u „razdvajanju Srba u Bosni i Hercegovini od druge dvije zajednice“, odnosno „državno separisanje“.
Ukupan intelektualni angažman profesora Donie, kako na Međunarodnom sudu, tako i u akademskoj zajednici, pa i u konačnici u ovoj knjizi, je, generalno, bio na fonu demistifikacije i delegitimizacije tog narativa, kako sa stajališta činjenične nezasnovanosti tako i sa stajališta civilizacijske prevaziđenosti i nehumanih posljedica koje je u konačnoj izvedbi podrazumijevalo.
Autor pokazuje da su rodonačelnici ideje „razdvajanja od druge dvije zajednice“od samog početka ne samo bili svjesni krajnjih konsekvenci njenog pretakanja u konkretan politički program i uračunali ih u konačan zbir efekata, već su te drastične konsekvence instrumentalizirali i od samog početka ih koristili kao sredstvo koje opravdava cilj. Na početku je to bilo verbalno zastrašivanje druga dva naroda i njihovih izabranih predstavnika. Poslije su, u fazi realizacije tzv. „opštinske strategije“, konsekvence razdvajanja u formi najtežih ratnih zločina imale funkciju dramatičnih, zastrašujućih poruka nesrbima da preventivno bježe iz gradova i sela koje su proglasili eksluzivno svojim teritorijem. Na kraju je genocid poslužio kao način trajnog brisanja granice na Drini u funkciji utopijske ideje o svim Srbima u jednoj državi.
Mnogo je epizoda u knjizi koje veoma slikovito i ubjedljivo potvrđuju plansku instrumentalizaciju drastičnih posljedica vojno-političkih poduhvata usmjerenih na nasilno separisanje, odnosno homogeniziranje srpske zajednice u Bosni i Hercegovini. Drastični zločini koji su pratili necivilizacijsko razaranje demokratskih struktura i uzurpaciju ukupne vlasti u opštinama nominiranim kao srpske bili su istovremeno i posljedica ali i oružje, koje je bezuvjetno kontrolirao Radovan Karadžić, ne pokazujući ni mrvicu kolebanja niti empatije prema žrtvama, pa čak ni tada kada su, kao u slučaju troipogodišnjeg granatiranja Sarajeva to bili Srbi.
Prepoznajući u Radovanu Karadžiću ključnu ličnost koja je dominantno odredila tok i sadržinu dramatičnih zbivanja u Bosni i Hercegovini autor se pita kako je to bilo moguće? To ga fokusira na psihološki, kaulturni i politički profil Radovana Karadžića.
Objašnjenje historijskih događaja iz perspektive psihološke strukture glavnih sudionika je kod nas prava rijetkost, ali je u anglo-američkom naučnom ambijentu skoro pravilo. Dok se kod nas još uvijek uzima da su historijske ličnosti proizvod društveno historijskih i kulturnih okolnosti, na drugoj strani se pojedincima sa posebnom strukturom ličnosti priznaje sposobnost da prepoznaju ključne protivriječnosti vremena u kome žive, artkulišu ih i pronađu odgovore na njih, pa čak i da proizvode okolnosti.
Pravo pitanje je u kojoj mjeri se ta svojstva mogu pripisati Radovanu Karadžiću. Može li se reći da je on bio istorijska ličnost u smislu da je bio u stanju proizvoditi povoljne historijske okolnosti?
Nesporno je da je Karadžić u skoro petogodišnjem periodu u operativnoj ravni presudno uticao ne samo na život bosanskih Srba već i na ukupno bosansko-hercegovačko biće. Kada se njegova uloga analizira iz okvira epizoda uzetih kao prelomni trenutci od osnivanja nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini do destrukcije demokratskih struktura Bosne i Hercegovine, stvaranja paradržavnih struktura srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, brutalne agresije na teritorije sa nacionalno mješovitim stanovništvom praćene stravičnim ratnim zločinima i na kraju do genocida u Srebrenici, koji je takvih razmjera da će teško pasti u zaborav u budućnosti sigurno je da je Radova Karadžić sebi osigurao istorijsku ulogu. Ali, na mračnoj strani ljudske istorije, u društvu sa pojedincima koji su neke svoje, izvjesne sposobosti i karakteristike stavili u službu anticivilizacijskih vrijednosti i ciljeva. Kada se iz te perspektive posmatra konzistentno, objektivno autorovo traganje za ključnim elementima psihološkog i političkog profila Radovana Karadžića, lakše je čitati neke zaključke koji iskaču iz matrice bipolarne karakterizacije glavnih sudionika dramatičnog zapleta i raspleta bosansko-hercegovačkog pitanja početkom devedesetih godina prošlog vijeka,na koju smo navikli. Na problem suprostavljenosti slike, ne samo Karadžića već i same prirode vojne pobune bosanskih Srba sa dominantnim predstavama u Bosni ukazala je i Latinka Perović u uvodnom prilogu knjizi napisavši da „Donievo delo o Karadžiću ima sve odlike prvorazrednog istorijskog dela, ali da ono neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, ni njegove kritičare“.
Zaista, koliko god se knjiga zasnivala na izvornim dokumentima u kojima se to ne vidi, teško je iz perpsektive nas, koji smo imali nesreću iz dana u dan živjeti bosansko-hercegovačku tragediju, čitati srbijanske medije, pratiti direktne prenose većine događaja o kojima se govori u knjizi, prihvatiti utisak o autonomnom, autentičnom političkom i vojnom djelovanju Radovana Karadžića. Takva predstava se sukobljava ne samo s intuitivnim i refleksnim, već i s iskustvenim doživljajem Beograda kao centra iz kojeg je dolazila sva nesreća koja se sručila na Bosnu i Hercegovinu, i u kome se konačno odlučuje kada će se ona zaustaviti i kolike će razmjere dostići.
Iz naše perspektive dokazni materijal iznesen u knjizi, s kojim su raspolagali Međunarodni krivični sud i autor: presretnuti i stenografisani razgovori i govori, nisu dovoljan dokaz da je Karadžić, nakon početnih intenzivnih konsultacija s Beogradom prepušten sam sebi i djelovao samostalno. I nakon ove knjige kao i nakon presude Međunarodnog suda o krivici Srbije za genocid dominantno shvatanje Karadžića, u Bosni, će biti da je on bio samo, dobro odabran i očigledno dobro motiviran realizator velikosrpskog nacionalističkog projekta, osmišljenog u intelektualnim, političkim, crkvenim i vojnim krugovima Beograda i da može polagati autorsko pravo isključivo na tragične izvedbene operacionalizacije, koje je mogao na sebe preuzeti samo čovjek bez dubljeg kulturološkog utemeljenja u multikulturnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj su ljudi živjeli i družili se jedni s drugima, ne radi toga što je to bilo moda, ili in, ili partijski poželjno, već refleksno, bez razmišljanja i proračuna, kao izraz prirodnog stanja Bosne.
Neupitna je činjenica, to se vidi iz epizoda prikazanih u knjizi, da zahvaljujući svojoj profesiji i naročitom interesiranju za psihologiju mase, Karadžić raspolaže vještinama ubjeđivanja, pridobijanja, zastrašivanja i sl, ali to nisu vještine koje bi mogle objasniti njegovu realnu psihološku, političku pa i vojnu vojnu nadmoć nad oponentima i natjecateljima za ulogu prvog među nacionalistima, koji su se svremena na vrijeme pojavljivali u pseudodržavnim i pseudoparlamentarnim strukturama u u odcijepljenim područjima Bosne i Hercegovine, koja je u svim kritičnim momentima osiguravala da stvari teku prema velikom planu. Ta nadmoć se ne može pripisati ni zaluđenosti naroda atavističkim nacionalnim mitovima i utopijama. Izvor te moći, koja je tjerala čak i generale na popuštanje i poginjanje glave je očigledno bio izvan tzv. Republike srpske ; u instucijama u Beogradu, koje su ga svojevremeno odabrale i programirale za ulogu bespogovornog egzekutora. Sasvim drugo pitanje je kada će se to moći dokazati.
Dokazivanje će upotpuniti i psihološki profil samog Karadžića, naravno bez umanjivanja njegove lične odgovornosti za zlo koje je nanio ne samo Bošnjacima i Hrvatima već i Srbima u Bosni i Hercegovini. Suzit će se spektar atributa sa potencijalno pozitivnim konotacijama koje mu se na momente „priznaju“ u knjizi a proširit će spektar psiholoških osobina svojstvenih više sljedbenicima a manje liderima.
Siguran sam da će istorijska nauka u budućnosti, pokazati da je zavjera protiv Bosne i Hercegovine smišljena i skovana u Beogradu, kao i da je, iz istog centra budno nadzirana i usmjeravana i njena realizacija, a da nam psihološki i politički profil Karadžića može odgovoriti samo na pitanje kakav to čovjek može biti, i pod kojim okolnostima takvim može postati da prihvati ulogu koju je tako srčano odigrao. Velikim dijelom ova knjiga daje odgovore na ova pitanja. Preporučujem vam je na čitanje. Možete se složiti sa njom ili ne složiti, ali sigurno vas neće ostaviti ravnodušnom.