Nermina Mujagić
Svaki izborni ciklus u BiH biva propraćen politikom straha u kojoj se glasa za najdrčnije, a ne za najsposobnije. Da li su mediji dovoljno educirali građane o političkom procesu?
Kako vrijeme demokratske tranzicije u BiH polako, bez ikakve žurbe, prolazi, tako briljantne teorije o ulozi medija u političkom procesu gube na svom značaju. Ne zbog toga što su one rđave u svojoj osnovi, nego zato što, iz bosanskohercegovačke bolne i beznadežne perspektive, izgledaju nedostižne. Od “četvrte sile” do watchdog stila izvještavanja, mediji su imali poseban status u političkom procesu. Štaviše, novinarima su dodjeljivana posebna prava jer su preuzimali ulogu kontrolora u političkom procesu. Od njih se, barem u teoriji, očekivao kritičan i oponentski nastrojen stav prema predstavnicima vlasti. No, ako izuzmemo časne pojedince, to već odavno nije tako. Interesi novinara i političara za medije se preklapaju; radni etos novinara, kao i interes političara za prikazivanjem, nažalost, poklapa se s ekonomskim interesom mas-medija.
Ti meni, ja tebi
Moć medija ogleda se, između ostalog, i u postavljanju dnevnog reda tema o kojima će javnost raspravljati. U mnoštvu emisija koje su prikazivale kandidate koji su se natjecali na lokalnim izborima 2016. godine, činilo se da urednici medija nisu imali nikakav filter kroz koji su informacije morale proći. Možda je zbog toga politička realnost o kojoj se izvještavalo u toku i poslije izborne kampanje u medijima bila katastrofalna. Uglavnom su se kvazidebate svodile na retoriku “ti meni, ja tebi”, odnosno “oni nama, a mi njima”.
Zabavni slalom – vodilo je referendumsko pitanje u Republici Srpskoj, pa su ključne političke informacije o lokalnim pitanjima bivale najkraćim putem zamijenjene. Politički lideri kao gladijatori su režali jedni na druge. Optuživanje, prijetnje i pozivanje na rat gurnuli su u drugi plan razvoj lokalne samouprave u BiH. Ništa novo, jer svaki izborni ciklus u BiH biva propraćen politikom straha u kojoj se glasa za najdrčnije, a ne za najsposobnije.
Iako je bilo i kandidata koji su pokušavali da predstave programe koji se tiču obnove lokalne infrastrukture koja nam određuje mnoštvo životnih pitanja, simbolično insceniranje bh. lokalne politike, koja se vodila tokom predizborne kampanje na našim televizijama, nije baš urodilo plodom. Barem ne za one koji su očekivali da izborni rezultati donesu promjene.
Do promjena ne može ni doći, između ostalog, i radi površnog medijskog pristupa političkim temama. Slabost medijskog demokratskog potencijala ogleda se u činjenici da se publika reducira na glasače, a ne na javnost koju čine i oni koji ne participiraju u izbornom procesu.
Takvo pojednostavljivanje publike, ali i izbornog procesa, dovodi do još jače politizacije stalnih birača, ali i depolitizacije građana koji imaju svijest i znanje o političkom procesu. Ovdje namjerno naglašavam razliku između građana i birača. Građani jesu, i mogu biti, i glasači, aktivni ili pasivni, dok glasači u političkom smislu ne moraju biti građani. Činjenica da su obavili svoju dužnost izlaskom na izbore ne znači da su osvojili status građanina u modernom smislu te riječi. Pod potonjim podrazumijevamo čuvare građanskih prava i sloboda, koji se brigom za zajednicu i dobro njenih sugrađana izdižu iznad ličnih, stranačkih, etničkih ili bilo kojih drugih interesa.
Nada u promjene
Povjerenje koje je dato već poznatim korumpiranim etnopolitičkim subjektima ‒ onima koji u javnom prostoru promoviraju podjele, mržnju, nejednakost ‒ ozbiljno narušava sam demokratski proces i dovodi nas da sumnjamo u političku izobrazbu ljudi koji iz godine u godinu povjerenje daju onima koji bi se u modernim društvima proglasili neprijateljima demokratije. No, demokratska forma često je zloupotrijebljena od nedemokratskih vođa, i to je ono što BiH, nažalost, dijeli sa ostatkom svijeta.
Ne samo kod nas nego i u čitavoj Evropi, procesi političkog odlučivanja sve više se čine nerazumnim. U mnoštvu političkih subjekata (stranaka, koalicija, nezavisnih kandidata, nezavisnih kandidata u ime grupa građana), izuzetno je teško razumjeti političke norme i ciljeve zajednice kao svoje vlastite.
Logika nalaže da bi najzapostavljenije grupe ‒ ljudi sa najnižim primanjima, sa niskim obrazovanjem, nezaposleni, oni bez zdravstvene i socijalne zaštite ‒ trebale da imaju najviše razloga za budno prosuđivanje političkih događaja, programa, političara koji se navodno za njih zalažu. No, meni se čini da upravo oni koji su najranjiviji, svjesno ili nesvjesno, drže nekompetentne na vlasti, i da se njihova socijalna nejednakost u predizbornim kampanjama još više povećava. No, naznake borbe protiv toga još se ne primjećuju, osim na društvenim mrežama koje pokušavaju na sarkastičan način upozoriti na malverzacije političkih stranaka.
Nada u promjene nije se primarno očekivala od birača, nego upravo od medija koji imaju mogućnost da političke vijesti interpretiraju javnosti. Puko informisanje, ili bolje rečeno, ugošćavanje političara s ciljem popunjavanja predviđenih minuta sadržaja, nije nikada dovoljno ukoliko ne natjera građane da kritički razmišljaju. Javni servisi, ograničeni izbornim zakonom i pravilima emitiranja, pokazali su sklonost i privrženost političarima, postali su zagovornici poruka koje promoviraju stranke. Predizborni slogani (Uz narod, Po mjeri Hrvata, Za pobjedu Srpske, Vaš životni partner… i mnogi drugi) dobili su svoju razradu u emisijama bez ikakve uredničke filtracije, istovremeno podsjećajući nas da smo, uprkos mogućnostima komunikacije, daleko od tzv. videopošasti (Robinson) koju donosi globalizacija.
Proizvodnja straha
Oni koji su izbjegavali gledati izborne emisije uglavnom su na dan izbora ostali u svojim kućama, zauzimajući također politički stav. Uistinu, svakom građaninu koji od politike očekuje racionalno rješavanje problema u zajednici, i promoviranje građanskih, a ne etničkih i vjerskih orijentacija, biva teško i sramotno dati glas strankama koje su dizajnirale ovakav izborni sistem u kojem pobjeđuju oni koji produciraju strah jednih od drugih.
Sama činjenica da 25 posto birača (podaci CIK-a) nije izašlo na izbore također je politička poruka. Prividno razumijevanje političke stvarnosti, samo kroz reprezentaciju predstavnika političkih stranaka, vodi nas u otuđenje, i od politike, i od građanstva. Otuđenje, koliko god bilo loš izbor, odredivo je i mjerljivo, i govori o tome koliko se građana osjeća bespomoćnim u odnosu na politički proces.
Emisija koje potiču građane na kritičko promišljanje nije bilo u našim medijima, i vjerovatno ih neće zadugo biti prije svega zbog novinarskog socio-ekonomskog položaja koji je nedopustivo težak. Štaviše, ponekad se čini da su oni najotuđeniji sloj društva jer pod ekonomskim i političkim pritiscima nerijetko odustaju od etičkih i profesionalnih načela.
Usmjeravajući svoju pažnju samo na kandidate, posebno čelnike stranaka, ili poslije samih izbora ‒ na rezultate i birače, ostali smo bez svega drugoga što je jednako važno u politici. Učinak masovnih medija mora se protegnuti preko glasačke odluke i mora doprijeti do percepcije ljudi o političkom procesu. Za to je potrebno mnogo vještine i umijeća, prije svega uređivanje i pretvaranje informacija koje omogućavaju uvid u nešto. Stvaranje znanja o nečemu.
Primjera radi, informacije o referendumskom pitanju u RS-u bile bi objašnjene ne kao stvarna prijetnja, nego vješta politička igra političara iz Federacije BiH i Republike Srpske. Ako odustanemo od davanja smisla informacijama koje nam političari serviraju, svaki sat proveden pred medijima umanjit će nam osjećaj da pripadamo bosanskohercegovačkoj zajednici i da samo udruženim građanskim snagama možemo zamijeniti one koji ne rade za nas. Građane BiH.
Svaki izborni ciklus u BiH biva propraćen politikom straha u kojoj se glasa za najdrčnije, a ne za najsposobnije. Da li su mediji dovoljno educirali građane o političkom procesu?
Kako vrijeme demokratske tranzicije u BiH polako, bez ikakve žurbe, prolazi, tako briljantne teorije o ulozi medija u političkom procesu gube na svom značaju. Ne zbog toga što su one rđave u svojoj osnovi, nego zato što, iz bosanskohercegovačke bolne i beznadežne perspektive, izgledaju nedostižne. Od “četvrte sile” do watchdog stila izvještavanja, mediji su imali poseban status u političkom procesu. Štaviše, novinarima su dodjeljivana posebna prava jer su preuzimali ulogu kontrolora u političkom procesu. Od njih se, barem u teoriji, očekivao kritičan i oponentski nastrojen stav prema predstavnicima vlasti. No, ako izuzmemo časne pojedince, to već odavno nije tako. Interesi novinara i političara za medije se preklapaju; radni etos novinara, kao i interes političara za prikazivanjem, nažalost, poklapa se s ekonomskim interesom mas-medija.
Ti meni, ja tebi
Moć medija ogleda se, između ostalog, i u postavljanju dnevnog reda tema o kojima će javnost raspravljati. U mnoštvu emisija koje su prikazivale kandidate koji su se natjecali na lokalnim izborima 2016. godine, činilo se da urednici medija nisu imali nikakav filter kroz koji su informacije morale proći. Možda je zbog toga politička realnost o kojoj se izvještavalo u toku i poslije izborne kampanje u medijima bila katastrofalna. Uglavnom su se kvazidebate svodile na retoriku “ti meni, ja tebi”, odnosno “oni nama, a mi njima”.
Zabavni slalom – vodilo je referendumsko pitanje u Republici Srpskoj, pa su ključne političke informacije o lokalnim pitanjima bivale najkraćim putem zamijenjene. Politički lideri kao gladijatori su režali jedni na druge. Optuživanje, prijetnje i pozivanje na rat gurnuli su u drugi plan razvoj lokalne samouprave u BiH. Ništa novo, jer svaki izborni ciklus u BiH biva propraćen politikom straha u kojoj se glasa za najdrčnije, a ne za najsposobnije.
Iako je bilo i kandidata koji su pokušavali da predstave programe koji se tiču obnove lokalne infrastrukture koja nam određuje mnoštvo životnih pitanja, simbolično insceniranje bh. lokalne politike, koja se vodila tokom predizborne kampanje na našim televizijama, nije baš urodilo plodom. Barem ne za one koji su očekivali da izborni rezultati donesu promjene.
Do promjena ne može ni doći, između ostalog, i radi površnog medijskog pristupa političkim temama. Slabost medijskog demokratskog potencijala ogleda se u činjenici da se publika reducira na glasače, a ne na javnost koju čine i oni koji ne participiraju u izbornom procesu.
Takvo pojednostavljivanje publike, ali i izbornog procesa, dovodi do još jače politizacije stalnih birača, ali i depolitizacije građana koji imaju svijest i znanje o političkom procesu. Ovdje namjerno naglašavam razliku između građana i birača. Građani jesu, i mogu biti, i glasači, aktivni ili pasivni, dok glasači u političkom smislu ne moraju biti građani. Činjenica da su obavili svoju dužnost izlaskom na izbore ne znači da su osvojili status građanina u modernom smislu te riječi. Pod potonjim podrazumijevamo čuvare građanskih prava i sloboda, koji se brigom za zajednicu i dobro njenih sugrađana izdižu iznad ličnih, stranačkih, etničkih ili bilo kojih drugih interesa.
Nada u promjene
Povjerenje koje je dato već poznatim korumpiranim etnopolitičkim subjektima ‒ onima koji u javnom prostoru promoviraju podjele, mržnju, nejednakost ‒ ozbiljno narušava sam demokratski proces i dovodi nas da sumnjamo u političku izobrazbu ljudi koji iz godine u godinu povjerenje daju onima koji bi se u modernim društvima proglasili neprijateljima demokratije. No, demokratska forma često je zloupotrijebljena od nedemokratskih vođa, i to je ono što BiH, nažalost, dijeli sa ostatkom svijeta.
Ne samo kod nas nego i u čitavoj Evropi, procesi političkog odlučivanja sve više se čine nerazumnim. U mnoštvu političkih subjekata (stranaka, koalicija, nezavisnih kandidata, nezavisnih kandidata u ime grupa građana), izuzetno je teško razumjeti političke norme i ciljeve zajednice kao svoje vlastite.
Logika nalaže da bi najzapostavljenije grupe ‒ ljudi sa najnižim primanjima, sa niskim obrazovanjem, nezaposleni, oni bez zdravstvene i socijalne zaštite ‒ trebale da imaju najviše razloga za budno prosuđivanje političkih događaja, programa, političara koji se navodno za njih zalažu. No, meni se čini da upravo oni koji su najranjiviji, svjesno ili nesvjesno, drže nekompetentne na vlasti, i da se njihova socijalna nejednakost u predizbornim kampanjama još više povećava. No, naznake borbe protiv toga još se ne primjećuju, osim na društvenim mrežama koje pokušavaju na sarkastičan način upozoriti na malverzacije političkih stranaka.
Nada u promjene nije se primarno očekivala od birača, nego upravo od medija koji imaju mogućnost da političke vijesti interpretiraju javnosti. Puko informisanje, ili bolje rečeno, ugošćavanje političara s ciljem popunjavanja predviđenih minuta sadržaja, nije nikada dovoljno ukoliko ne natjera građane da kritički razmišljaju. Javni servisi, ograničeni izbornim zakonom i pravilima emitiranja, pokazali su sklonost i privrženost političarima, postali su zagovornici poruka koje promoviraju stranke. Predizborni slogani (Uz narod, Po mjeri Hrvata, Za pobjedu Srpske, Vaš životni partner… i mnogi drugi) dobili su svoju razradu u emisijama bez ikakve uredničke filtracije, istovremeno podsjećajući nas da smo, uprkos mogućnostima komunikacije, daleko od tzv. videopošasti (Robinson) koju donosi globalizacija.
Proizvodnja straha
Oni koji su izbjegavali gledati izborne emisije uglavnom su na dan izbora ostali u svojim kućama, zauzimajući također politički stav. Uistinu, svakom građaninu koji od politike očekuje racionalno rješavanje problema u zajednici, i promoviranje građanskih, a ne etničkih i vjerskih orijentacija, biva teško i sramotno dati glas strankama koje su dizajnirale ovakav izborni sistem u kojem pobjeđuju oni koji produciraju strah jednih od drugih.
Sama činjenica da 25 posto birača (podaci CIK-a) nije izašlo na izbore također je politička poruka. Prividno razumijevanje političke stvarnosti, samo kroz reprezentaciju predstavnika političkih stranaka, vodi nas u otuđenje, i od politike, i od građanstva. Otuđenje, koliko god bilo loš izbor, odredivo je i mjerljivo, i govori o tome koliko se građana osjeća bespomoćnim u odnosu na politički proces.
Emisija koje potiču građane na kritičko promišljanje nije bilo u našim medijima, i vjerovatno ih neće zadugo biti prije svega zbog novinarskog socio-ekonomskog položaja koji je nedopustivo težak. Štaviše, ponekad se čini da su oni najotuđeniji sloj društva jer pod ekonomskim i političkim pritiscima nerijetko odustaju od etičkih i profesionalnih načela.
Usmjeravajući svoju pažnju samo na kandidate, posebno čelnike stranaka, ili poslije samih izbora ‒ na rezultate i birače, ostali smo bez svega drugoga što je jednako važno u politici. Učinak masovnih medija mora se protegnuti preko glasačke odluke i mora doprijeti do percepcije ljudi o političkom procesu. Za to je potrebno mnogo vještine i umijeća, prije svega uređivanje i pretvaranje informacija koje omogućavaju uvid u nešto. Stvaranje znanja o nečemu.
Primjera radi, informacije o referendumskom pitanju u RS-u bile bi objašnjene ne kao stvarna prijetnja, nego vješta politička igra političara iz Federacije BiH i Republike Srpske. Ako odustanemo od davanja smisla informacijama koje nam političari serviraju, svaki sat proveden pred medijima umanjit će nam osjećaj da pripadamo bosanskohercegovačkoj zajednici i da samo udruženim građanskim snagama možemo zamijeniti one koji ne rade za nas. Građane BiH.