masovni mediji i javni diskurs; Zbornik radova, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2005. Vol.31, br. 6, ISSN 1521 – 6021 (str. 245-260)
U radu je istražena uloga savremenih institucija (profitnih i neprofitnih, vladinih i nevladinih organizacija) u javnom diskursu. Pokazano je kako organizacije preko svojih komunikacijskih funkcija (podsistema) postaju subjekti diseminacije mas-medijskih poruka i artikulacije javnog mišljenja. Dokazana je umiješanost društvenih struktura i njihovih komunikacija, prvenstveno, Odnosa s javnostima u diseminaciji mas-medijskih poruka pod čijim utjecajem se struktuira medijska (pseudo) stvarnost. Autor pokazuje kako se savremene organizacije, natjerane ulogom javnosti u distribuciji javnih resursa, strateški orjentišu na samoprezentaciju na području javnog mas-medijskog diskursa te razvijaju kompleksne, vioskoprofesionalzirane, integrirane komunikacijske podsisteme strateški usmjerene na sisteme javnog komuniciranja. Prilagođavajući se zakonitostina novinarskog žanra i koristeći novu političku ekonomiju medija organizacije „savladavaju“ čuvare kapija na ulazima u mas-medijske komunikacijske kanale i objektivno igraju ulogu komunikatora u mas-medijskom diskursu a da pri tome, bar u percepcijama i očekivanjima publike, ne dovode u pitanje vjerodostojnosti poruka i namjera. Uočavajući da organizacije koje su više pozicionirane u strukturi društvene moći (ekonomski ili politički snažnije) po pravilu lakše prodiru u masovne medije sa svojim porukama (temama i interpretativnim shemama) autor zaključuje da, ipak, sve ovisi od sposobnosti organizacija da prepoznaju i razumiju aktuelna javna očekivanja i društvene trendove, kojima se, konačno podređuju mediji u selekciji i interpretaciji vijesti. To opravdava posvećenost i malih, novih, još neetabliranih organizacija upravljanju svojom komunikacijskom praksom i svojom slikom u javnosti.
U radu je istražena uloga savremenih institucija (profitnih i neprofitnih, vladinih i nevladinih organizacija) u javnom diskursu. Pokazano je kako organizacije preko svojih komunikacijskih funkcija (podsistema) postaju subjekti diseminacije mas-medijskih poruka i artikulacije javnog mišljenja. Dokazana je umiješanost društvenih struktura i njihovih komunikacija, prvenstveno, Odnosa s javnostima u diseminaciji mas-medijskih poruka pod čijim utjecajem se struktuira medijska (pseudo) stvarnost. Autor pokazuje kako se savremene organizacije, natjerane ulogom javnosti u distribuciji javnih resursa, strateški orjentišu na samoprezentaciju na području javnog mas-medijskog diskursa te razvijaju kompleksne, vioskoprofesionalzirane, integrirane komunikacijske podsisteme strateški usmjerene na sisteme javnog komuniciranja. Prilagođavajući se zakonitostina novinarskog žanra i koristeći novu političku ekonomiju medija organizacije „savladavaju“ čuvare kapija na ulazima u mas-medijske komunikacijske kanale i objektivno igraju ulogu komunikatora u mas-medijskom diskursu a da pri tome, bar u percepcijama i očekivanjima publike, ne dovode u pitanje vjerodostojnosti poruka i namjera. Uočavajući da organizacije koje su više pozicionirane u strukturi društvene moći (ekonomski ili politički snažnije) po pravilu lakše prodiru u masovne medije sa svojim porukama (temama i interpretativnim shemama) autor zaključuje da, ipak, sve ovisi od sposobnosti organizacija da prepoznaju i razumiju aktuelna javna očekivanja i društvene trendove, kojima se, konačno podređuju mediji u selekciji i interpretaciji vijesti. To opravdava posvećenost i malih, novih, još neetabliranih organizacija upravljanju svojom komunikacijskom praksom i svojom slikom u javnosti.