TRANZICIJA, časopis za ekonomiju i politiku tranzicije; Ekonomski institut Tuzla, januar-decembar 2006. broj 17-18, ISSN 1512 – 5785 (str.9-18)
Pitanje tranzicije medija je, po autoru, pitanje promjene koncepcije javne komunikacije; napuštanje tehničkog koncepta u kome se uspjeh komuniciranja mjeri eliminiranjem iznenađenja i neupitnošću istine a usvajanje kulturne paradigme u kojoj je cilj komuniciranja ustanovljenje višeglasnosti, različitih pogleda na istinu i uspostavljanje javnosti kao modela društvene moći kroz koji je jedino i moguće efikasno diskreditirati dogmatizam, bilo kakvu ortodoksiju i totalitarne hijerahije. Autor pravilno uočava da je neopravdano u naučno-stručnom diskursu o društvenoj tranziciji zanemarena uloga medija u tranzicijskim procesima. Tumači to kao posljedicu preferiranja konvencionalnih teorija modernizacije, koje izvjesnost i efikasnost ostvarivanja tranzicijskih intencija izvode iz snažnih interesa sudionika. Pošto uspjeh jednog društva da se transformiše u slobodno, otvoreno društvo ovisi od kulture komunikacije pitanje tranzicije medija jeste centralna tranzicijska tema. Iz ove perspektive mediji imaju mnogo značajniju ulogu od prikazivanja tranzicije, koliko god ti prikazi bili duboko-analitički. Mediji su društvene institucije, dio strukture koja se treba transformirati. Imaju poseban zadatak da omoguće javno ophođenje društva samog sa sobom, s drugima, s temama i događajima a što je sama esencija tranzicijskih namjera. Zbog toga evidentno gubljene na kvaliteti medija, označeno kao tabloidizacija, ukazuje na sužavanje prostora i mogućnosti za društvenu samorefleksiju. Novinarstvo usmjereno na paradigmu vijesti, ukazuje na neostvarenje cilja tranzicije podanika u građanina, odnosno na stanje duha konkretne komunikacijske zajednice, u kome nema mjesta za inteligentno, argumentirano, slobodoumno rezoniranje o složenim temama vremena. Društvu u tranziciji potreban je medijski sustav ispunjen formom dijaloga kao prostor relevantnog diskursa unutar kojeg će se razlučivati i različita iskustva i različita čitanja pojedinačnih tranzicijskih događaja.
Pitanje tranzicije medija je, po autoru, pitanje promjene koncepcije javne komunikacije; napuštanje tehničkog koncepta u kome se uspjeh komuniciranja mjeri eliminiranjem iznenađenja i neupitnošću istine a usvajanje kulturne paradigme u kojoj je cilj komuniciranja ustanovljenje višeglasnosti, različitih pogleda na istinu i uspostavljanje javnosti kao modela društvene moći kroz koji je jedino i moguće efikasno diskreditirati dogmatizam, bilo kakvu ortodoksiju i totalitarne hijerahije. Autor pravilno uočava da je neopravdano u naučno-stručnom diskursu o društvenoj tranziciji zanemarena uloga medija u tranzicijskim procesima. Tumači to kao posljedicu preferiranja konvencionalnih teorija modernizacije, koje izvjesnost i efikasnost ostvarivanja tranzicijskih intencija izvode iz snažnih interesa sudionika. Pošto uspjeh jednog društva da se transformiše u slobodno, otvoreno društvo ovisi od kulture komunikacije pitanje tranzicije medija jeste centralna tranzicijska tema. Iz ove perspektive mediji imaju mnogo značajniju ulogu od prikazivanja tranzicije, koliko god ti prikazi bili duboko-analitički. Mediji su društvene institucije, dio strukture koja se treba transformirati. Imaju poseban zadatak da omoguće javno ophođenje društva samog sa sobom, s drugima, s temama i događajima a što je sama esencija tranzicijskih namjera. Zbog toga evidentno gubljene na kvaliteti medija, označeno kao tabloidizacija, ukazuje na sužavanje prostora i mogućnosti za društvenu samorefleksiju. Novinarstvo usmjereno na paradigmu vijesti, ukazuje na neostvarenje cilja tranzicije podanika u građanina, odnosno na stanje duha konkretne komunikacijske zajednice, u kome nema mjesta za inteligentno, argumentirano, slobodoumno rezoniranje o složenim temama vremena. Društvu u tranziciji potreban je medijski sustav ispunjen formom dijaloga kao prostor relevantnog diskursa unutar kojeg će se razlučivati i različita iskustva i različita čitanja pojedinačnih tranzicijskih događaja.