VJERODOSTOJNOST NOVINA, ICEJ, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-7015-38-1 (str. 39-66)
U radu se razmatraju teorijski i metodološki osnovi za istraživanje vjerodostojnosti novina u savremenim (kompetitivnim) komunikacijskim okolnostima. Polazno stajalište autora je da se istraživanju stvarnih istinosnih kvaliteta vijesti, koja se mogu analitički zahvatiti istraživanjem novinarskog postupka, preciznije - primjene standardnih profesionalnih načela novinarstva i izvještavanja mora pridružiti i faktor ambvivalentnost doživljaja vjerododstojnosti medija, koji proizilazi iz ukupnog medijskog iskustva odnosno medijske kulture konkretne komunikacijske (društvene) zajednice. Ta ambvivalentnost se ogleda u protivrječnim (podijeljenim) doživljajima i očekivanjima od medija; komunikanti istovremeno za određene žanrovske strukture i kanale diseminacije vijesti vezuju očekivanja istinitosti i ispoljavaju podozrenje (skepsu) u snagu novinarske profesije da se odupru pritiscima iz strukture. Zbog toga, na prvi pogled čisto filozofska spekulacija - kako utvrditi korespondentnost vijesti sa stvarnim stanjem kada o stvarnom stanju imamo samo tu vijest - mora dobiti svoju analitičku razradu pri konceptualizaciji empirijskog istraživanja vjerodostojnosti tako što će se područje istraživanja značajno proširiti sa istinosnih kvaliteta medijskog izvještavanja (strukture izvještaja) na komponente utiska istinitosti. Na nivou operacionalnog definiranja potrebno je svaku od komponenti istinosnih kvaliteta vijesti povezati sa semiotičkim potencijalom indikatora čije uočavanje, odnosno evidentiranje u vijesti i praksi izvještavanja ne prevazilazi semiotičke kompetencije prosječnih komunikanata. Pri tome treba imati u vidu da se fenomen (problem) vjerododstojnosti kao istinosne kvalitete vijesti i izvještavanja ispoljava u cijelom toku procesiranja informacije; kako u toku istraživanja događaja i prikupljanja činjenica tako i u procesu njihove sinteze, estetizacije i prezentacije u formi vijesti. Autor zaključuje da istraživanje već u konceptu mora uzeti u obzir da utisak vjerododstojnosti, pa i sama činjenica da li će konkretni sadržaji i konkretni mediji biti podvrgnuti postupku verifikacije vjerodostojnosti ovisi od informacijskih potreba konkretne publike; uključivanje u javni dikurs, izbor reagiranja u konkretnoj životnoj sistuaciji, priključenje grupi (kognitivna i emotivna konsonansa), jačanje ega ili tek razonoda. Publika nije jednoobrazno i trajno određena jednim tipom informativnih potreba, pa ni tipom očekivane (predujmljene) vjerododstojnosti. U različitim situacijama (prilikama) isti komunikanti će svoje različite potrebe zadovoljavati sa različitim medijima od kojih će očekivati različit tip i različit stupanj vejrodostojnosti.
U radu se razmatraju teorijski i metodološki osnovi za istraživanje vjerodostojnosti novina u savremenim (kompetitivnim) komunikacijskim okolnostima. Polazno stajalište autora je da se istraživanju stvarnih istinosnih kvaliteta vijesti, koja se mogu analitički zahvatiti istraživanjem novinarskog postupka, preciznije - primjene standardnih profesionalnih načela novinarstva i izvještavanja mora pridružiti i faktor ambvivalentnost doživljaja vjerododstojnosti medija, koji proizilazi iz ukupnog medijskog iskustva odnosno medijske kulture konkretne komunikacijske (društvene) zajednice. Ta ambvivalentnost se ogleda u protivrječnim (podijeljenim) doživljajima i očekivanjima od medija; komunikanti istovremeno za određene žanrovske strukture i kanale diseminacije vijesti vezuju očekivanja istinitosti i ispoljavaju podozrenje (skepsu) u snagu novinarske profesije da se odupru pritiscima iz strukture. Zbog toga, na prvi pogled čisto filozofska spekulacija - kako utvrditi korespondentnost vijesti sa stvarnim stanjem kada o stvarnom stanju imamo samo tu vijest - mora dobiti svoju analitičku razradu pri konceptualizaciji empirijskog istraživanja vjerodostojnosti tako što će se područje istraživanja značajno proširiti sa istinosnih kvaliteta medijskog izvještavanja (strukture izvještaja) na komponente utiska istinitosti. Na nivou operacionalnog definiranja potrebno je svaku od komponenti istinosnih kvaliteta vijesti povezati sa semiotičkim potencijalom indikatora čije uočavanje, odnosno evidentiranje u vijesti i praksi izvještavanja ne prevazilazi semiotičke kompetencije prosječnih komunikanata. Pri tome treba imati u vidu da se fenomen (problem) vjerododstojnosti kao istinosne kvalitete vijesti i izvještavanja ispoljava u cijelom toku procesiranja informacije; kako u toku istraživanja događaja i prikupljanja činjenica tako i u procesu njihove sinteze, estetizacije i prezentacije u formi vijesti. Autor zaključuje da istraživanje već u konceptu mora uzeti u obzir da utisak vjerododstojnosti, pa i sama činjenica da li će konkretni sadržaji i konkretni mediji biti podvrgnuti postupku verifikacije vjerodostojnosti ovisi od informacijskih potreba konkretne publike; uključivanje u javni dikurs, izbor reagiranja u konkretnoj životnoj sistuaciji, priključenje grupi (kognitivna i emotivna konsonansa), jačanje ega ili tek razonoda. Publika nije jednoobrazno i trajno određena jednim tipom informativnih potreba, pa ni tipom očekivane (predujmljene) vjerododstojnosti. U različitim situacijama (prilikama) isti komunikanti će svoje različite potrebe zadovoljavati sa različitim medijima od kojih će očekivati različit tip i različit stupanj vejrodostojnosti.