Medianali, međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima, Sveučilište u Dubrovniku, ISSN 1846-436X, UDK 316.77 /070/659.4, godište 1, broj 1, ožujak 2007. (str.135-148)
Autor analizira komunikacijski ambijent Bosansko-hercegovačkog društva deset godina nakon prestanka oružanih sukoba i nalazi da je ono duboko podijeljeno. Degradirano je na nacionalno i vjerski homogenizirane publike zarobljene unutar komunikacijskih subzajednica. Zanemarujući stvarnosti drugih i prešućivanjem njihovog postojanja u svijetu medijskih izvještaja i predstava, ograničena je, ako ne i potpuno spriječena, percepcija vanjskog. Pod nadzorom su mehanizmi utvrđivanja tematskih prioriteta u javnom diskursu. Spriječena je mogućnost svake antiteze samoprezentirajućim i samointerpretirajućim porukama nacionalnih elita. Tabuizirani su vanjski izvori informacija. Glasovi koji promiču osnovne sastojke «bosanskog duha» i bitnih vrijednosti na kojima se stoljećima temeljio suživot različitih vjera i kultura i ethos komšiluka ne uspijevaju probiti se preko bedema kojima su se ogradile komunikacijske subzajednice. Društvena interakcija je ograničena na nacionalne separatume. Nametnute su i hipertrofirane različitosti i nespojivosti u odnosu prema drugima. Stvorena isključivost ciljeva, utemeljena ne toliko na različitosti vrijednosti koliko na oktroiranim različitim definicijama situacije, sredstvo je strategije kojom se za separaciju nastoje pridobiti i najodaniji pristaše sinkretizma. Dijeljenje političkog i socijalnog bića Bosne i Hercegovine, potaknutu od politike, dovršavaju i petrificiraju masovni mediji ujednačujući semiotičku i semantičku kompetenciju zarobljenika nacionalnih separatuma. To je način na koji će pripisivati značenja konkretnim simboličkim strukturama, a potom će i praktično reagirati na njih. Cilj je potaknuti visoke preferencije «svojega» (svoje nacionalne skupine) te izazvati opću ravnodušnost, ako ne i otpor prema «drugome».
Mediji su sredstva homogenizacije komunikacijskih subzajednica. Glavna prepreka da se postigne bosansko-hercegovački diskurs jest redukcija komunikacijske zajednice na političku zajednicu, koja istodobno u jednih podgrijava težnje da će svaki konsenzus o dnevnom redu i nužnosti određenja cilja zajedničkog («bosanskog») djelovanja potvrditi nužnost jedne jedine političke forme unutar koje se to zajedničko treba ostvariti. Istodobno, kod drugih, koji su se već prilagodili autarhiji vlastitih separatuma, izaziva strah od suočavanja s drugačijim pa i od redefiniranja društveno prihvatljivog ponašanja. U tom smislu treba razumjeti otpore nacionalnih oligarhija, zaogrnutih u različite političke orijentacije i ideologije, da se instalira bosansko-hercegovačka medijska infrastruktura. Ona bi bila u stanju ispričati «bosansku priču» i oko nje okupiti bosansko-hercegovačku komunikacijsku zajednicu.
Autor analizira komunikacijski ambijent Bosansko-hercegovačkog društva deset godina nakon prestanka oružanih sukoba i nalazi da je ono duboko podijeljeno. Degradirano je na nacionalno i vjerski homogenizirane publike zarobljene unutar komunikacijskih subzajednica. Zanemarujući stvarnosti drugih i prešućivanjem njihovog postojanja u svijetu medijskih izvještaja i predstava, ograničena je, ako ne i potpuno spriječena, percepcija vanjskog. Pod nadzorom su mehanizmi utvrđivanja tematskih prioriteta u javnom diskursu. Spriječena je mogućnost svake antiteze samoprezentirajućim i samointerpretirajućim porukama nacionalnih elita. Tabuizirani su vanjski izvori informacija. Glasovi koji promiču osnovne sastojke «bosanskog duha» i bitnih vrijednosti na kojima se stoljećima temeljio suživot različitih vjera i kultura i ethos komšiluka ne uspijevaju probiti se preko bedema kojima su se ogradile komunikacijske subzajednice. Društvena interakcija je ograničena na nacionalne separatume. Nametnute su i hipertrofirane različitosti i nespojivosti u odnosu prema drugima. Stvorena isključivost ciljeva, utemeljena ne toliko na različitosti vrijednosti koliko na oktroiranim različitim definicijama situacije, sredstvo je strategije kojom se za separaciju nastoje pridobiti i najodaniji pristaše sinkretizma. Dijeljenje političkog i socijalnog bića Bosne i Hercegovine, potaknutu od politike, dovršavaju i petrificiraju masovni mediji ujednačujući semiotičku i semantičku kompetenciju zarobljenika nacionalnih separatuma. To je način na koji će pripisivati značenja konkretnim simboličkim strukturama, a potom će i praktično reagirati na njih. Cilj je potaknuti visoke preferencije «svojega» (svoje nacionalne skupine) te izazvati opću ravnodušnost, ako ne i otpor prema «drugome».
Mediji su sredstva homogenizacije komunikacijskih subzajednica. Glavna prepreka da se postigne bosansko-hercegovački diskurs jest redukcija komunikacijske zajednice na političku zajednicu, koja istodobno u jednih podgrijava težnje da će svaki konsenzus o dnevnom redu i nužnosti određenja cilja zajedničkog («bosanskog») djelovanja potvrditi nužnost jedne jedine političke forme unutar koje se to zajedničko treba ostvariti. Istodobno, kod drugih, koji su se već prilagodili autarhiji vlastitih separatuma, izaziva strah od suočavanja s drugačijim pa i od redefiniranja društveno prihvatljivog ponašanja. U tom smislu treba razumjeti otpore nacionalnih oligarhija, zaogrnutih u različite političke orijentacije i ideologije, da se instalira bosansko-hercegovačka medijska infrastruktura. Ona bi bila u stanju ispričati «bosansku priču» i oko nje okupiti bosansko-hercegovačku komunikacijsku zajednicu.