Medianali, međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima, Sveučilište u Dubrovniku, ISSN 1846-436X, UDK 316.77 /070/659.4, godište 1, broj 2, studeni 2007. (str.139- 148)
U radu se analizira demokratska efikasnost medijskog izbornog modela u Bosni i Hercegovini na primjeru na koji su na posljednjim općim izborima djelovali tiskani mediji. Autor je na temelju empirijskog istraživanja došao do zaključka da su tiskani mediji u BiH zatvoreni u svoja politička i ideološka usmjerenja, zamaskirani smislenim i vrijednosnim očekivanjima svojih čitatelja te nisu u stanju reprezentirati pa ni interpretirati cijeli politički spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju. Potreban im je poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali mogu biti civilno društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih subjekata koji su zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa. Posvećenost formalnoj ravnopravnosti svih kandidata i njihovom pravu da slobodno vode kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, ne znači nužno potporu kvalificiranom, informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno ih zadržava u stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim (emotivnim) slikama plaćenih oglasa. Nove modele medija u izbornom procesu, zbog toga, treba konceptualizirati iz perspektive interesa publike. Zaštititi interes glasača (javnosti) znači više nego omogućiti im površan uvid u punoću političke ponude. Za medije to znači obvezu aktivnog izvještavanja; istraživanja i prikupljanja informativnih činjenica dovoljnih za kvalificirano izborno odlučivanje, provjera točnosti i potpunosti samoprezentirajućih poruka političkih subjekata, otvaranje i nametanje tema u interesu javnosti, vrijednosno interpretiranje, sučeljavanje relevantnih kandidata i procjenjivanje stvarnih kapaciteta za ostvarivanje obećanja. Treba pronaći rješenje koje će u interesu demokratizacije društvene strukture uravnotežiti očekivanja 1) slobodnih medija, kojima se jamči pravo slobodne procjene informativne vrijednosti, prema profesionalnim kriterijima, svih događaja koji se događaju u okruženju, pa i izbornih kampanja, sa 2) očekivanjima demokratske slobodne javnosti, koja ima pravo na informirano odlučivanje, nezamislivo bez posredovanja javnih medija i 3) očekivanjima političkih subjekata koji imaju pravo na slobodan nastup na političkom tržištu kandidata u koje su javni mediji duboko inkorporirani. Ključno je pitanje na čiju će stranu stati država u ovom naponskom polju? Čiji će interes primarno zaštititi, regulirajući odnos medija prema izborima? Stati na stanu medija znači priznati im zrelost, poduprijeti njihovu slobodu i profesionalne standarde u situaciji hipertrofiranih aspiracija mnogobrojnih kandidata, raznolikog stupnja relevantnosti i uglavnom ograničenih resursa za neposredno komuniciranje s biračima, uz opasnost otežavanja samoprezentacije autsajdera, koji ne mogu izdržati procjenu vrijednosti vijesti. Naše promatranje tiskanih medija i pristranost visokog intenziteta uočena u sva tri slučaja, upućuju na oprez. Koliko god izgledao privlačno za ljude u medijima i oko njih ovaj pristup je podvojen, jer se iza zauzimanja za profesionalne standarde izvještavanja može kriti i nastojanje okoštalih i već pozicioniranih političkih subjekata da očuvaju politički status quo i zapriječi pristup novim političkim sudionicima koji bi mogli donijeti promjene. To je naročito moguće u zemljama u kojima još uvijek nije završen proces tranzicije u demokratsko društvo, pa ni proces razvijanja niza političkih raznolikosti.
U radu se analizira demokratska efikasnost medijskog izbornog modela u Bosni i Hercegovini na primjeru na koji su na posljednjim općim izborima djelovali tiskani mediji. Autor je na temelju empirijskog istraživanja došao do zaključka da su tiskani mediji u BiH zatvoreni u svoja politička i ideološka usmjerenja, zamaskirani smislenim i vrijednosnim očekivanjima svojih čitatelja te nisu u stanju reprezentirati pa ni interpretirati cijeli politički spektar koji se samoprezentira u predizbornom razdoblju. Potreban im je poticaj izvana. To ne mora biti regulatorna agencija, ali mogu biti civilno društvo, znanost ili čak načelni javni pritisci političkih subjekata koji su zainteresirani za ulazak u područje javnog diskursa. Posvećenost formalnoj ravnopravnosti svih kandidata i njihovom pravu da slobodno vode kampanju, pa i medijsku, pokazalo se, ne znači nužno potporu kvalificiranom, informiranom opredjeljivanju birača. Naprotiv, vjerojatno ih zadržava u stanju slabe obaviještenosti i podložnosti iracionalnim (emotivnim) slikama plaćenih oglasa. Nove modele medija u izbornom procesu, zbog toga, treba konceptualizirati iz perspektive interesa publike. Zaštititi interes glasača (javnosti) znači više nego omogućiti im površan uvid u punoću političke ponude. Za medije to znači obvezu aktivnog izvještavanja; istraživanja i prikupljanja informativnih činjenica dovoljnih za kvalificirano izborno odlučivanje, provjera točnosti i potpunosti samoprezentirajućih poruka političkih subjekata, otvaranje i nametanje tema u interesu javnosti, vrijednosno interpretiranje, sučeljavanje relevantnih kandidata i procjenjivanje stvarnih kapaciteta za ostvarivanje obećanja. Treba pronaći rješenje koje će u interesu demokratizacije društvene strukture uravnotežiti očekivanja 1) slobodnih medija, kojima se jamči pravo slobodne procjene informativne vrijednosti, prema profesionalnim kriterijima, svih događaja koji se događaju u okruženju, pa i izbornih kampanja, sa 2) očekivanjima demokratske slobodne javnosti, koja ima pravo na informirano odlučivanje, nezamislivo bez posredovanja javnih medija i 3) očekivanjima političkih subjekata koji imaju pravo na slobodan nastup na političkom tržištu kandidata u koje su javni mediji duboko inkorporirani. Ključno je pitanje na čiju će stranu stati država u ovom naponskom polju? Čiji će interes primarno zaštititi, regulirajući odnos medija prema izborima? Stati na stanu medija znači priznati im zrelost, poduprijeti njihovu slobodu i profesionalne standarde u situaciji hipertrofiranih aspiracija mnogobrojnih kandidata, raznolikog stupnja relevantnosti i uglavnom ograničenih resursa za neposredno komuniciranje s biračima, uz opasnost otežavanja samoprezentacije autsajdera, koji ne mogu izdržati procjenu vrijednosti vijesti. Naše promatranje tiskanih medija i pristranost visokog intenziteta uočena u sva tri slučaja, upućuju na oprez. Koliko god izgledao privlačno za ljude u medijima i oko njih ovaj pristup je podvojen, jer se iza zauzimanja za profesionalne standarde izvještavanja može kriti i nastojanje okoštalih i već pozicioniranih političkih subjekata da očuvaju politički status quo i zapriječi pristup novim političkim sudionicima koji bi mogli donijeti promjene. To je naročito moguće u zemljama u kojima još uvijek nije završen proces tranzicije u demokratsko društvo, pa ni proces razvijanja niza političkih raznolikosti.