UDK 316.774:316.77, ISTRAŽIVANJA, Časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Mostar, 2008. ISSN 1840-1325, (str. 413- 426)
U radu se razmatraju glavni aspekti semantike masovnih medija, te obrazlaže nužnost etabliranja Mas-medijske pedagogije na svim nivoima odgojno-obrazovnog procesa. Medijska pedagogija ima primarni zadatak da osigura socijalizacijsku internalizaciju pristupa kulturnog relativizma. Autor je pred sebe postavio cilj da stvori teorijsko-analitički (smisaoni) osnov za dublje razumijevanje medijske kulture; za njeno shvatanje, procjenu i primjenu. To je nužno pošto je medijska kultura dominantan oblik kulture modernog čovjeka uopće. Više nego bilo kojim kulturnim sadržajima, formama i znakovima moderni čovjek je izložen medijskim sadržajima, tako da danas o masovnim medijima možemo sasvim izvjesno govoriti kao o primarnim agensima socijalizacije.
Manje ili više transparentno svaka minuta programa savremenih elektronskih medija prožeta je konkretnim vjerovanjima, modelima ponašanja; običajima, obredima, jezičkim i estetskim obrascima, odnosom naspram inovacija i različitosti uopće, jednostavno kazano: poželjnim obrascima načina života. Mas-medijski sadržaji su dominantan instrument pomoću kojega moderne ljudske zajednice, naročito one koje su ostvarile prednost u naučno-tehnološkom i ekonomskom razvoju, reguliraju u svoju korist odnose sa okruženjem, pa i nameću vlastiti model života. Medijska kultura se ukršta sa političkim i društvenim kretanjima i oblikuje svakodnevni život. Uključuje se u reprodukovanje odnosa dominacije i potčinjenosti. Utičući na način razmišljanja i ponašanja ljudi, na predstave koje imaju o sebi i o drugima medijska kultura stvara nove oblike ideološke dominacije koji podržavaju reprodukciju postojećeg odnosa snaga. Kroz slike, priče, mitove i predstave medijske kulture odvija se borba za prevlast između ključnih socijalnih grupacija i suprostavljenih političkih ideologija. U tom smislu predstavlja prepreku demokratiji, naročito kada reprodukuje reakcionarne diskurse, promoviše rasizam, seksizam, i rodnu diskriminaciju. Međutim, medijska kultura može podržati samoosvješćivanje i izgradnju identiteta. Medijski sadržaji mogu podstaći na otpor dekadentnom duhu vremena i osnažiti marginalizirane socijalne i kulturne različitosti. Publika može i da se suprostavi dominantnim značenjima i porukama, da daje sopstvena tumačenja i odrednice masovne kulture i koristi svoju kulturu kao izvor vlastite moći i stvaranja sopstvenih značenja, identiteta i oblika života. Uslov za to je sticanje kritičke medijske pismenosti kroz redovni obrazovno odgojni proces, odnosno etabliranje na svim stepenima obrazovanja medijske pedagogije kao naučne discipline upućene kako na osposobljavanje edukatora (budućih i sadašnjih nastavnika) za jedno dublje čitanje i razumijevanje popularnih sadržaja medijske kulture, naročito elektronskih i novih medija, tako i na učenike i faktore razvijanja njihove semantičke i semiotičke kompetencije. U oba slučaja medijska pedagogija ima primarni zadatak da osigura pravilno razumijevanje kulture drugih, a to znači socijalizacijsku internalizaciju pristupa kulturnog relativizma.
U radu se razmatraju glavni aspekti semantike masovnih medija, te obrazlaže nužnost etabliranja Mas-medijske pedagogije na svim nivoima odgojno-obrazovnog procesa. Medijska pedagogija ima primarni zadatak da osigura socijalizacijsku internalizaciju pristupa kulturnog relativizma. Autor je pred sebe postavio cilj da stvori teorijsko-analitički (smisaoni) osnov za dublje razumijevanje medijske kulture; za njeno shvatanje, procjenu i primjenu. To je nužno pošto je medijska kultura dominantan oblik kulture modernog čovjeka uopće. Više nego bilo kojim kulturnim sadržajima, formama i znakovima moderni čovjek je izložen medijskim sadržajima, tako da danas o masovnim medijima možemo sasvim izvjesno govoriti kao o primarnim agensima socijalizacije.
Manje ili više transparentno svaka minuta programa savremenih elektronskih medija prožeta je konkretnim vjerovanjima, modelima ponašanja; običajima, obredima, jezičkim i estetskim obrascima, odnosom naspram inovacija i različitosti uopće, jednostavno kazano: poželjnim obrascima načina života. Mas-medijski sadržaji su dominantan instrument pomoću kojega moderne ljudske zajednice, naročito one koje su ostvarile prednost u naučno-tehnološkom i ekonomskom razvoju, reguliraju u svoju korist odnose sa okruženjem, pa i nameću vlastiti model života. Medijska kultura se ukršta sa političkim i društvenim kretanjima i oblikuje svakodnevni život. Uključuje se u reprodukovanje odnosa dominacije i potčinjenosti. Utičući na način razmišljanja i ponašanja ljudi, na predstave koje imaju o sebi i o drugima medijska kultura stvara nove oblike ideološke dominacije koji podržavaju reprodukciju postojećeg odnosa snaga. Kroz slike, priče, mitove i predstave medijske kulture odvija se borba za prevlast između ključnih socijalnih grupacija i suprostavljenih političkih ideologija. U tom smislu predstavlja prepreku demokratiji, naročito kada reprodukuje reakcionarne diskurse, promoviše rasizam, seksizam, i rodnu diskriminaciju. Međutim, medijska kultura može podržati samoosvješćivanje i izgradnju identiteta. Medijski sadržaji mogu podstaći na otpor dekadentnom duhu vremena i osnažiti marginalizirane socijalne i kulturne različitosti. Publika može i da se suprostavi dominantnim značenjima i porukama, da daje sopstvena tumačenja i odrednice masovne kulture i koristi svoju kulturu kao izvor vlastite moći i stvaranja sopstvenih značenja, identiteta i oblika života. Uslov za to je sticanje kritičke medijske pismenosti kroz redovni obrazovno odgojni proces, odnosno etabliranje na svim stepenima obrazovanja medijske pedagogije kao naučne discipline upućene kako na osposobljavanje edukatora (budućih i sadašnjih nastavnika) za jedno dublje čitanje i razumijevanje popularnih sadržaja medijske kulture, naročito elektronskih i novih medija, tako i na učenike i faktore razvijanja njihove semantičke i semiotičke kompetencije. U oba slučaja medijska pedagogija ima primarni zadatak da osigura pravilno razumijevanje kulture drugih, a to znači socijalizacijsku internalizaciju pristupa kulturnog relativizma.