Knjiga Drage Martinovića: Komuniciranje jedinica loklane samouprave s javnošću aktuelizira problem važenja
Aristotelove mjere o optimalnoj veličini polisa (društvene zajednice) u novoj komunikacijskoj situaciji. Aristotel
je naime tvrdio da je optimalna veličina polisa do onih granica do kojih se može koristiti govor kao medij
uključivanja slobodnih građana u procese upravljanja zajednicom odnosno kao medij za prijenos informacija od centra
vlasti do periferije. Podsjetimo se, bilo je to vrijeme kada je (raz)govor bio dominantan žanr komuniciranja.
Šta se dešava sa ovim granicama u okruženju interneta i mobilnih komunikacijskih platformi koje konačno brišu sve
tehničke prepreke za doseg govora pa i za politički razgovor. Očigledno je da granice lokalne zajednice više ne
omeđuju tehnički dosezi komunikacijskih kanala, već prije svega tematska agenda, koja se prostorno poklapa sa
paralelogramom sasvim prizmenih, svakodnevnih životnih interesa.
Zašto mislim da je odgovor tu negdje u ovoj knjizi, i zašto mislim da bi ga autor u narednom svom istraživačkom i
znanstvenom poduhvatu trebao istjerati na čistac? Jednostavno zbog toga što je predmet ove studije nova
komunikacijska situacije čovjeka u svom primarnom socijalnom staništu. Autor je određuje kao višedimenzionalnu:
ispunjenu kako općedostupnim interaktivnim medijima tako i promijenjenom (proaktivnom) komunikacijskom ulogom
tradicionalno moćnih komunikatora – državnih struktura. Razmatra teorijske i praktične aspekte dvije nove pojave u
društvenoj i političkoj strukturi Bosne i Hercegovine: 1)nove informacione i komunikacione tehnologije
reprezentirane u široko dostupnim alatima interneta i 2) u bosansko-hercegovačkom mikro-okruženju relativno novi
koncept javnog komuniciranja – odnose s javnostima.
Autor nalazi da su obje ove pojave do te mjere prisutne u domaćoj stvarnosti, da su već “spuštene” u pragamtsku
ravan mikro zajednica te da ih je moguće empirijski istraživati u, jedino relevantnoj kauzalnoj relaciji sa
pozicijom građana u procesima odlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa u loklanim jedinicama samouprave. Na
taj način se ovo istraživanje uključuje u jedan sociološko-politikološki diskurs o društvenim posljedicama
permanentnog revolucionisanja, ne samo informacionih tehnologija već i koncepata komuniciranja, koje je započelo sa
masovnom primjenom personalnih računara i internet umrežavanjem i novih komunikacijskih paradigmi funkcionalno
spregnutih sa strateškom samotransformacijom savremenih društvenih struktura (kako profitnih tako i neprofitnih) u
perceptivne organizme, svjesne ne samo svoje ovisnosti od javnog mišljenja i volje javnosti već i svoje društvene
odgovornosti za ostvarivanje općeg interesa.
Fenomen savremenih komunikacija i komunikacionih tehnologija se, u okviru takvog diskursa, propituje iz perspektive
dvije mogućnosti: 1) da podrže, nedaj Bože, onu viziju ljudskog društva u kojem bi se “putem totalnog
informacionog monopola i efikasne centralizovane, hijerarhizovane i dozirane raspodjele informacije, putem
moderne tehnologije, koja podržava zabludu o interaktivnosti i ravnomjernoj raspodjeli komunikacijske pa i
društvene moći, ostvarila tiranija sa kojom se ne bi mogla mjeriti nijedna druga u istoriji (ne)civilizacije”,
ili 2) zamjena nefikasnih modela posredne demokratije novim participativnim demokrastkim ustrojem, omogućenim novim
kanalima dvosmjernog komuniciranja.
Iz teorijske konceptualizacije savremenih odnosa s javnostima, kojom autor skicira hipotetski okvir do sada, kod
nas, najsveobuhvatnijeg empirijskog istraživanja javne komunikacijske prakse jedinica lokalne sampouprave, ne
proizlazi niti jedna konceptualna prepreka zamislivosti vladavine zasnovane na demokratiji permanentnog društvenog
referenduma. Otuda je samorazumljivo da među ključnim kriterijima evaluacije javnih komunikacija bosansko-
hercegovačkih općina, koje je autor, veoma sistematično uradio u svom istraživanju, upravo interaktivnost kanala i
praksi komuniciranja, odnosno mogućnost koju stvarno pružaju građanima da pridruže svoj pogled, interes i glas
izvršnoj odluci.
Istraživanje Drage Martinovića, pokazuje da, nažalost, i pored mnogobrojnih inicijativa i realiziranih projekata u
postratnom tranzicijskom periodu upravo u području funkcionalnog prilagođavanja sistema javnog komuniciranja
jedinica lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini demokratiziranom lokalnom političkom okruženju, kao i pored
narastanja fonda znanja i vještina o metodama i tehnikama odnosa s javnostima unutar dvosmjernog simetričnog modela
komuniciranja, nije došlo do kvalitativne promjene. Vjerovatno zbog toga što, da parafraziram jednog svog kolegu:
nismo se uspjeli ratosiljati klasične predstave i prakse politike, u kojoj se društvena moć onih koji vladaju
generiše povodom nemoći onih u čije se ime vlada.
Da i autor dijeli ovo mišljenje pokazuje završno poglavlje ove knjige u kome razmišlja o budućnosti odnosa s
javnostima u jedinicama loklane samouprave koju s pravom povezuje kako sa podizanjem profesionalizma djelatnika
odnosa s javnostima tako i sa općom posvećenošću državnih činovnika ali i građana istinskoj demokratiji i sa
realizacijom dvosmjernog simetričnog modela komuniciranja – jednom riječju društvenog dijaloga. Ova knjiga je sama
po sebi značajan doprinos ostvarivanju ovako skicirane vizije.
Aristotelove mjere o optimalnoj veličini polisa (društvene zajednice) u novoj komunikacijskoj situaciji. Aristotel
je naime tvrdio da je optimalna veličina polisa do onih granica do kojih se može koristiti govor kao medij
uključivanja slobodnih građana u procese upravljanja zajednicom odnosno kao medij za prijenos informacija od centra
vlasti do periferije. Podsjetimo se, bilo je to vrijeme kada je (raz)govor bio dominantan žanr komuniciranja.
Šta se dešava sa ovim granicama u okruženju interneta i mobilnih komunikacijskih platformi koje konačno brišu sve
tehničke prepreke za doseg govora pa i za politički razgovor. Očigledno je da granice lokalne zajednice više ne
omeđuju tehnički dosezi komunikacijskih kanala, već prije svega tematska agenda, koja se prostorno poklapa sa
paralelogramom sasvim prizmenih, svakodnevnih životnih interesa.
Zašto mislim da je odgovor tu negdje u ovoj knjizi, i zašto mislim da bi ga autor u narednom svom istraživačkom i
znanstvenom poduhvatu trebao istjerati na čistac? Jednostavno zbog toga što je predmet ove studije nova
komunikacijska situacije čovjeka u svom primarnom socijalnom staništu. Autor je određuje kao višedimenzionalnu:
ispunjenu kako općedostupnim interaktivnim medijima tako i promijenjenom (proaktivnom) komunikacijskom ulogom
tradicionalno moćnih komunikatora – državnih struktura. Razmatra teorijske i praktične aspekte dvije nove pojave u
društvenoj i političkoj strukturi Bosne i Hercegovine: 1)nove informacione i komunikacione tehnologije
reprezentirane u široko dostupnim alatima interneta i 2) u bosansko-hercegovačkom mikro-okruženju relativno novi
koncept javnog komuniciranja – odnose s javnostima.
Autor nalazi da su obje ove pojave do te mjere prisutne u domaćoj stvarnosti, da su već “spuštene” u pragamtsku
ravan mikro zajednica te da ih je moguće empirijski istraživati u, jedino relevantnoj kauzalnoj relaciji sa
pozicijom građana u procesima odlučivanja o pitanjima od zajedničkog interesa u loklanim jedinicama samouprave. Na
taj način se ovo istraživanje uključuje u jedan sociološko-politikološki diskurs o društvenim posljedicama
permanentnog revolucionisanja, ne samo informacionih tehnologija već i koncepata komuniciranja, koje je započelo sa
masovnom primjenom personalnih računara i internet umrežavanjem i novih komunikacijskih paradigmi funkcionalno
spregnutih sa strateškom samotransformacijom savremenih društvenih struktura (kako profitnih tako i neprofitnih) u
perceptivne organizme, svjesne ne samo svoje ovisnosti od javnog mišljenja i volje javnosti već i svoje društvene
odgovornosti za ostvarivanje općeg interesa.
Fenomen savremenih komunikacija i komunikacionih tehnologija se, u okviru takvog diskursa, propituje iz perspektive
dvije mogućnosti: 1) da podrže, nedaj Bože, onu viziju ljudskog društva u kojem bi se “putem totalnog
informacionog monopola i efikasne centralizovane, hijerarhizovane i dozirane raspodjele informacije, putem
moderne tehnologije, koja podržava zabludu o interaktivnosti i ravnomjernoj raspodjeli komunikacijske pa i
društvene moći, ostvarila tiranija sa kojom se ne bi mogla mjeriti nijedna druga u istoriji (ne)civilizacije”,
ili 2) zamjena nefikasnih modela posredne demokratije novim participativnim demokrastkim ustrojem, omogućenim novim
kanalima dvosmjernog komuniciranja.
Iz teorijske konceptualizacije savremenih odnosa s javnostima, kojom autor skicira hipotetski okvir do sada, kod
nas, najsveobuhvatnijeg empirijskog istraživanja javne komunikacijske prakse jedinica lokalne sampouprave, ne
proizlazi niti jedna konceptualna prepreka zamislivosti vladavine zasnovane na demokratiji permanentnog društvenog
referenduma. Otuda je samorazumljivo da među ključnim kriterijima evaluacije javnih komunikacija bosansko-
hercegovačkih općina, koje je autor, veoma sistematično uradio u svom istraživanju, upravo interaktivnost kanala i
praksi komuniciranja, odnosno mogućnost koju stvarno pružaju građanima da pridruže svoj pogled, interes i glas
izvršnoj odluci.
Istraživanje Drage Martinovića, pokazuje da, nažalost, i pored mnogobrojnih inicijativa i realiziranih projekata u
postratnom tranzicijskom periodu upravo u području funkcionalnog prilagođavanja sistema javnog komuniciranja
jedinica lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini demokratiziranom lokalnom političkom okruženju, kao i pored
narastanja fonda znanja i vještina o metodama i tehnikama odnosa s javnostima unutar dvosmjernog simetričnog modela
komuniciranja, nije došlo do kvalitativne promjene. Vjerovatno zbog toga što, da parafraziram jednog svog kolegu:
nismo se uspjeli ratosiljati klasične predstave i prakse politike, u kojoj se društvena moć onih koji vladaju
generiše povodom nemoći onih u čije se ime vlada.
Da i autor dijeli ovo mišljenje pokazuje završno poglavlje ove knjige u kome razmišlja o budućnosti odnosa s
javnostima u jedinicama loklane samouprave koju s pravom povezuje kako sa podizanjem profesionalizma djelatnika
odnosa s javnostima tako i sa općom posvećenošću državnih činovnika ali i građana istinskoj demokratiji i sa
realizacijom dvosmjernog simetričnog modela komuniciranja – jednom riječju društvenog dijaloga. Ova knjiga je sama
po sebi značajan doprinos ostvarivanju ovako skicirane vizije.