Rukopis pod naslovom „Pobuna na mreži: društvene mreže i građanski aktivizam-facebook prosvjedi u Hrvatskoj“
autorice Zorice Branković, ima 78 stranica teksta (font Times New Roman veličine slova 12 tačaka) uključujući 4
stranice sa popisom korištene literature.
Rad ima pet poglavlja. U žanrovskom smislu riječ je o veoma iscrpnoj i metodološki korektnoj case study još uvijek
aktuelne teme građanskih prosvjeda u Hrvatskoj u vremenu od 23. februara do 1. maja 2011. godine.
Autorica je, iz perspektive recentnog teorijskog okvira izloženog u prvom i drugom poglavlju, analizirala: utjecaj
mrežnih komunikacija na tok, intenzitet, sadržaj i konačan ishod posmamtranih prosvjeda, odlike političke
komunikacije pripadnika političkog establišmenta u novomedijskom okruženju, komunikacijsko ponašanje Facebook
aktivista u tradicionalnom medijskom okruženju, reagiranje tradicionalnih medija na prosvjede kao i na činjenicu da
su potaknuti i upravljani unutar konkurentskog komunikacijskog kanala i interakciju, odnosno konvergenciju
Facebooka i tradicionalnih medija.
Analizirani su medijski sadržaji tradicionalnih i mrežnih medija koji su se odnosili na promatrane građanske
prosvjede. Za kategorije analize uzeti su sadržaji koji se odnose na prosvjede a u kojima se a) prosvjedi i
prosvjednici podržavaju, b) u kojima se iskazuje bilo kakav oponentski stav i c) zadržavaju neutralan odnos.
Uzorak je bio reprezentativan a obuhvatio je: 1) Facebook profili: „Veliki prosvjed za rušenje vlade“, „Savez za
promjene (SP)“, „Stegnite vi svoj remen bando lopovska“ i „Ivan Pernar“ 2) Dnevne novine: Jutarnji list, Večernji
list, 24 sata, 3) TV: emisija „Nedjeljom u 2“ (od 27. veljače 2011.) i 4) Web portali: jutarnji.hr, vecernji.hr,
24sata.hr
Diskurzivnom analizom autorica je istraživala ideološko – političku potku organizatora prosvjeda odnosno zauzimanje
generalnog odnosa tradicionalnih medija kako prema prosvjedima tako i prema činjenici da su društvene mreže
infrastrukturna osnovica njihovog organiziranja.
Autorica je utvrdila da mada aktivizam na društvenim mrežama u veljači 2011. godine nije rezultirao konkretnim
promjenama u političkoj strukturi Hrvatske; nije doveo do traženih personalnih promjena, konačan efekat je vidljivo
pozitivan. Stvoren je novi komunikacijski i organizacijski model kako za za organizaciju masovnih prosvjeda tako
i za neposredno izražavanje građanskog mišljenja i neposluha. Taj je model utemeljen na mrežnim medijima, koje
karakteriše načelno slobodan, necenzuriran, pristup svim građanima, potpuno neovisan o političkom establišmentu,
mreži sponzora i svim tehničkim preduvjetima bez kojih je ranije bilo nemoguće javno prosvjedovati.
Autorica neuspjeh Facebook prosvjeda u Hrvatskoj tumači činjenicom da sadržaj uličnih prosvjednih aktivnosti,
unatoč stalnoj katalizaciji na društvenim mrežama, nije uspio dovoljno dugo preživjeti unutar tradicionalnih
medija, koji su, zbog izvorne tržišne orjentacije vremenom izgubile interes za proces, rastegnut u dugom vremenskom
periodu i počele se okretati ka atraktivnim dnevnim događajima. Autorica zaključuje da je uloga tradicionalnih
medija, bez obzira na njihovu vlasničku poziciju, bila određena tržišnom orijentacijom. Tradicionalni mediji se
prema prosvjedima nisu odnosili sa stajališta subjekta mogućih promjena, kao što je to bilo u slučaju mrežnih
medija, već primarno sa stajališta prilike za uvećanje profanog tiraža, odnosno povećanja gledanosti - profita.
„I stoga se trude docirati, ali ne i sudjelovati. Trude se imati odmak od uličnih zbivanja, definirati ih, krajnje
objektivizirati i odustajati kada teme, prema procjenama uredničkih timova, više nisu dovoljno komercijalne.
Nasuprot tome, prosvjednici na društvenim mrežama istovremeno su i besplatni proizvođači sadržaja, istovremeno
obavljaju svoju građansku misiju, proučavaju i uče koristiti nove digitalne alate, te oblikovati nove vizije javne
prezentacije građanskog razmišljanja. Kad više nisu mogli držati pažnju tradicionalnih medija, onda se i utjecaj
njihovih inicijativa počeo smanjivati i sve teže prelaziti granice mrežnog okružja iz kojega su poniknuli.“
Autorica zaključuje da između tradicionalnih i novih medija postoji dubok ponor. „Međusobno preuzimanje sadržaja
nije moguće na isti način na koji se to, primjerice, radi kada u novinama čitamo o televizijskim emisijama ili na
radiju slušamo prijenos događanja koje odrađuje isti reporter koji u istom trenutku na televiziji prikazuje i
sliku. Drugim riječima, takva je suradnja gotovo nemoguća kad je u pitanju preuzimanje sadržaja iz novih u
tradicionalni medij jer takav sadržaj profesionalni priređivači u tradicionalnim medijima uvijek dodatno
profesionaliziraju, prilagođavaju, tumače, određuju mu društvenu poziciju i gotovo po pravilu uvijek ga jako
skraćuju. U konačnici, to je sukob između amatera i profesionalaca u proizvodnji sadržaja. I, ako je suditi prema
žestini, upornosti i angažmanu amatera - društvene mreže s novim generacijama korisnika vrlo će brzo potpuno
redefinirati svoj utjecaj u društvu, jer će korisnika tradicionalnih medija biti sve manje, pa će i njihov utjecaj
slabjeti. Posebnu vrijednost analiza dobija proširenjem komunikološke perspektive na područje politikološkoh
determinanti. Autorica, ispravno zaključuje da je nerealno bilo očekivati da konačni efekt prosvjeda organiziranih
putem Facebooka ovisi samo od komunikacijskih faktora (kvalitete informacija, vjerodostojnosti komunikatora,
fokusiranosti poruka). „Samim činom izlaska na ulice ovaj je događaj počeo dobivati karakteristike klasičnog
političkog događaja, pa je njegov ishod ovisio i od drugih faktora: organizacijskih sposobnosti, podrške političkih
stranaka (u konkretnom slučaju opozicija nije izravno podržala prosvjede i na njih poslala svoje pristalice),
načina na koje su se prema tim događajima odnosili sindikati, te odnosa civilnog društva prema tim događajima.“
Na istom fonu je i zaključak da se šira interesna koalicija nije mogla graditi samo putem Facebooka i društvenih
platformi u najširem smislu. „Ti su komunikacijski alati i formati poslužili za gotovo idealno privlačenje građana
publicitetom koji je preplavljivao čak i u tradicionalne medije. S distance je moguće zaključiti kako je taj
medijski model u postojećim okolnostima iscrpljen do maksimuma. Ali do konačnog pozitivnog ishoda prosvjeda
(građanskog aktivizma) ne vodi samo komunikacijska varijabla, nego nadgradnja kroz organizacijske metode i
impregnaciju zajedničkih novih interesa“. U promatranim pojavama takva je aktivnost izostala, zaključuje autorica.
Studija ima veoma značajnu prognostičko-edukativnu dimenziju. Projekcije i zaključci koje je autorica izvela mogu
imati veliki utjecaj na razvoj građanskog aktivizma, ne samo u Hrvatskoj već i u svim posttranzicijskim društvima.
Njihova vrijednost je tim veća što su utemeljeni na korektno postavljenim naučnim premisama, a to se duguje
činjenici da je rukopis nastao na osnovu odbranjenog magistarskog naučnog rada na istu temu.
Po mom mišljenju naročitu akcionu snagu imaju slijuedeći zaključci:
Građanski prosvjedi u Hrvatskoj u veljači 2011 godine, mada nisu rezultirali ispunjenjem zahtjeva za promjenom
vlasti, iz temelja su uzdrmali odnos države prema građanskom aktivizmu i potencijalima novih medija (izravno
izricanje stavova i mišljenja, brzo organiziranje, brzo pokretanje aktivnosti). Iz te situacije veliku korist mogu
izvući kako državni tako i politički subjekti jer iz prve ruke mogu znati što građani doista misle, i očekuju, kako
trebaju djelovati i kako mogu korigirati političku (ne)uspješnost.
Očekivati je da će aktivisti s društvenih mreža relativno brzo konsolidirati iskustva stečena u posljednjim
građanskim prosvjedima te da će u prvim prelomnim događajima za hrvatsko društvo nastupiti dosta organiziranije,
profesionalnije i efikasnije, izvjesno je da će tehnički i praktično opismenjeni za djelovanje mrežni aktivisti
pronaći načina biti korektivom vlasti. To će doći do izražaja u očekivanom okruženju Evropske zajednice čiji je
birokratskisustav tradicionalno sklon osluškivanju glasa javnosti.
Efikasnost aktivizma na društvenom mrežama se može značajno povećati konvergencijom sa slobodnim tradicionalnim
medijima. Dvomjesečni prosvjedi su pokazali da je s tradicionalnim medijima jednostavno komunicirati i jednostavno
im se nametnuti za sadržaj ukoliko im se priskrbljuju vijesti (senzacije i ekscesi), to mrežni akteri sad jako
dobro znaju i znaju da je to model. Stoga, samo u formalnom digitalnom zapećku vjerojatno testiraju nove modele
komunikacije kojima će privlačiti još mlađu publiku/aktiviste.
Zorica Branković je napisala relevantan rad koji ispunjava sve standardne kriterije originalnog znanstvenog djela.
Rad je dobro strukturiran. Empirijsko istraživanje je utemeljeno na adekvatnom i recentnom teorijsko-hipotetskom
okviru izvedenom iz recentne znanstvene literature. U metodološkom smislu posebna vrijednost rada je u stvaralačkoj
primjeni metoda analize sadržaja i case study. Zaključci su teorijski i praktično veoma inspirativni i
instruktivni. Upotrijebljena litaratura i ostali izvori su refrentni i recentni. Istraživanje je rezultiralo
zanimljivim i relevantnim znanstvenim naučnim informacijama koje razjašnjavaju faktore utjecaja socijalnih medija
na društvene procese u tranzicijskim društvima kao i razumijevanju složenih odnosa između tradicionalnih i novih
medija.
Rad u cjelosti predstavlja doprinos komunikologiji novih medija, što će ga činiti veoma korisnim štivom kako za
studente novinarstva tako i za same novinare. Rad istovremeno ima veliku vrijednost za razumijevanje i podsticanje
građanskog aktivizma. To ga preporučuje za pažljivo čitanje i proučavanje kako nevladinom tako i vladinom sektoru
pa i svim građanima.
autorice Zorice Branković, ima 78 stranica teksta (font Times New Roman veličine slova 12 tačaka) uključujući 4
stranice sa popisom korištene literature.
Rad ima pet poglavlja. U žanrovskom smislu riječ je o veoma iscrpnoj i metodološki korektnoj case study još uvijek
aktuelne teme građanskih prosvjeda u Hrvatskoj u vremenu od 23. februara do 1. maja 2011. godine.
Autorica je, iz perspektive recentnog teorijskog okvira izloženog u prvom i drugom poglavlju, analizirala: utjecaj
mrežnih komunikacija na tok, intenzitet, sadržaj i konačan ishod posmamtranih prosvjeda, odlike političke
komunikacije pripadnika političkog establišmenta u novomedijskom okruženju, komunikacijsko ponašanje Facebook
aktivista u tradicionalnom medijskom okruženju, reagiranje tradicionalnih medija na prosvjede kao i na činjenicu da
su potaknuti i upravljani unutar konkurentskog komunikacijskog kanala i interakciju, odnosno konvergenciju
Facebooka i tradicionalnih medija.
Analizirani su medijski sadržaji tradicionalnih i mrežnih medija koji su se odnosili na promatrane građanske
prosvjede. Za kategorije analize uzeti su sadržaji koji se odnose na prosvjede a u kojima se a) prosvjedi i
prosvjednici podržavaju, b) u kojima se iskazuje bilo kakav oponentski stav i c) zadržavaju neutralan odnos.
Uzorak je bio reprezentativan a obuhvatio je: 1) Facebook profili: „Veliki prosvjed za rušenje vlade“, „Savez za
promjene (SP)“, „Stegnite vi svoj remen bando lopovska“ i „Ivan Pernar“ 2) Dnevne novine: Jutarnji list, Večernji
list, 24 sata, 3) TV: emisija „Nedjeljom u 2“ (od 27. veljače 2011.) i 4) Web portali: jutarnji.hr, vecernji.hr,
24sata.hr
Diskurzivnom analizom autorica je istraživala ideološko – političku potku organizatora prosvjeda odnosno zauzimanje
generalnog odnosa tradicionalnih medija kako prema prosvjedima tako i prema činjenici da su društvene mreže
infrastrukturna osnovica njihovog organiziranja.
Autorica je utvrdila da mada aktivizam na društvenim mrežama u veljači 2011. godine nije rezultirao konkretnim
promjenama u političkoj strukturi Hrvatske; nije doveo do traženih personalnih promjena, konačan efekat je vidljivo
pozitivan. Stvoren je novi komunikacijski i organizacijski model kako za za organizaciju masovnih prosvjeda tako
i za neposredno izražavanje građanskog mišljenja i neposluha. Taj je model utemeljen na mrežnim medijima, koje
karakteriše načelno slobodan, necenzuriran, pristup svim građanima, potpuno neovisan o političkom establišmentu,
mreži sponzora i svim tehničkim preduvjetima bez kojih je ranije bilo nemoguće javno prosvjedovati.
Autorica neuspjeh Facebook prosvjeda u Hrvatskoj tumači činjenicom da sadržaj uličnih prosvjednih aktivnosti,
unatoč stalnoj katalizaciji na društvenim mrežama, nije uspio dovoljno dugo preživjeti unutar tradicionalnih
medija, koji su, zbog izvorne tržišne orjentacije vremenom izgubile interes za proces, rastegnut u dugom vremenskom
periodu i počele se okretati ka atraktivnim dnevnim događajima. Autorica zaključuje da je uloga tradicionalnih
medija, bez obzira na njihovu vlasničku poziciju, bila određena tržišnom orijentacijom. Tradicionalni mediji se
prema prosvjedima nisu odnosili sa stajališta subjekta mogućih promjena, kao što je to bilo u slučaju mrežnih
medija, već primarno sa stajališta prilike za uvećanje profanog tiraža, odnosno povećanja gledanosti - profita.
„I stoga se trude docirati, ali ne i sudjelovati. Trude se imati odmak od uličnih zbivanja, definirati ih, krajnje
objektivizirati i odustajati kada teme, prema procjenama uredničkih timova, više nisu dovoljno komercijalne.
Nasuprot tome, prosvjednici na društvenim mrežama istovremeno su i besplatni proizvođači sadržaja, istovremeno
obavljaju svoju građansku misiju, proučavaju i uče koristiti nove digitalne alate, te oblikovati nove vizije javne
prezentacije građanskog razmišljanja. Kad više nisu mogli držati pažnju tradicionalnih medija, onda se i utjecaj
njihovih inicijativa počeo smanjivati i sve teže prelaziti granice mrežnog okružja iz kojega su poniknuli.“
Autorica zaključuje da između tradicionalnih i novih medija postoji dubok ponor. „Međusobno preuzimanje sadržaja
nije moguće na isti način na koji se to, primjerice, radi kada u novinama čitamo o televizijskim emisijama ili na
radiju slušamo prijenos događanja koje odrađuje isti reporter koji u istom trenutku na televiziji prikazuje i
sliku. Drugim riječima, takva je suradnja gotovo nemoguća kad je u pitanju preuzimanje sadržaja iz novih u
tradicionalni medij jer takav sadržaj profesionalni priređivači u tradicionalnim medijima uvijek dodatno
profesionaliziraju, prilagođavaju, tumače, određuju mu društvenu poziciju i gotovo po pravilu uvijek ga jako
skraćuju. U konačnici, to je sukob između amatera i profesionalaca u proizvodnji sadržaja. I, ako je suditi prema
žestini, upornosti i angažmanu amatera - društvene mreže s novim generacijama korisnika vrlo će brzo potpuno
redefinirati svoj utjecaj u društvu, jer će korisnika tradicionalnih medija biti sve manje, pa će i njihov utjecaj
slabjeti. Posebnu vrijednost analiza dobija proširenjem komunikološke perspektive na područje politikološkoh
determinanti. Autorica, ispravno zaključuje da je nerealno bilo očekivati da konačni efekt prosvjeda organiziranih
putem Facebooka ovisi samo od komunikacijskih faktora (kvalitete informacija, vjerodostojnosti komunikatora,
fokusiranosti poruka). „Samim činom izlaska na ulice ovaj je događaj počeo dobivati karakteristike klasičnog
političkog događaja, pa je njegov ishod ovisio i od drugih faktora: organizacijskih sposobnosti, podrške političkih
stranaka (u konkretnom slučaju opozicija nije izravno podržala prosvjede i na njih poslala svoje pristalice),
načina na koje su se prema tim događajima odnosili sindikati, te odnosa civilnog društva prema tim događajima.“
Na istom fonu je i zaključak da se šira interesna koalicija nije mogla graditi samo putem Facebooka i društvenih
platformi u najširem smislu. „Ti su komunikacijski alati i formati poslužili za gotovo idealno privlačenje građana
publicitetom koji je preplavljivao čak i u tradicionalne medije. S distance je moguće zaključiti kako je taj
medijski model u postojećim okolnostima iscrpljen do maksimuma. Ali do konačnog pozitivnog ishoda prosvjeda
(građanskog aktivizma) ne vodi samo komunikacijska varijabla, nego nadgradnja kroz organizacijske metode i
impregnaciju zajedničkih novih interesa“. U promatranim pojavama takva je aktivnost izostala, zaključuje autorica.
Studija ima veoma značajnu prognostičko-edukativnu dimenziju. Projekcije i zaključci koje je autorica izvela mogu
imati veliki utjecaj na razvoj građanskog aktivizma, ne samo u Hrvatskoj već i u svim posttranzicijskim društvima.
Njihova vrijednost je tim veća što su utemeljeni na korektno postavljenim naučnim premisama, a to se duguje
činjenici da je rukopis nastao na osnovu odbranjenog magistarskog naučnog rada na istu temu.
Po mom mišljenju naročitu akcionu snagu imaju slijuedeći zaključci:
Građanski prosvjedi u Hrvatskoj u veljači 2011 godine, mada nisu rezultirali ispunjenjem zahtjeva za promjenom
vlasti, iz temelja su uzdrmali odnos države prema građanskom aktivizmu i potencijalima novih medija (izravno
izricanje stavova i mišljenja, brzo organiziranje, brzo pokretanje aktivnosti). Iz te situacije veliku korist mogu
izvući kako državni tako i politički subjekti jer iz prve ruke mogu znati što građani doista misle, i očekuju, kako
trebaju djelovati i kako mogu korigirati političku (ne)uspješnost.
Očekivati je da će aktivisti s društvenih mreža relativno brzo konsolidirati iskustva stečena u posljednjim
građanskim prosvjedima te da će u prvim prelomnim događajima za hrvatsko društvo nastupiti dosta organiziranije,
profesionalnije i efikasnije, izvjesno je da će tehnički i praktično opismenjeni za djelovanje mrežni aktivisti
pronaći načina biti korektivom vlasti. To će doći do izražaja u očekivanom okruženju Evropske zajednice čiji je
birokratskisustav tradicionalno sklon osluškivanju glasa javnosti.
Efikasnost aktivizma na društvenom mrežama se može značajno povećati konvergencijom sa slobodnim tradicionalnim
medijima. Dvomjesečni prosvjedi su pokazali da je s tradicionalnim medijima jednostavno komunicirati i jednostavno
im se nametnuti za sadržaj ukoliko im se priskrbljuju vijesti (senzacije i ekscesi), to mrežni akteri sad jako
dobro znaju i znaju da je to model. Stoga, samo u formalnom digitalnom zapećku vjerojatno testiraju nove modele
komunikacije kojima će privlačiti još mlađu publiku/aktiviste.
Zorica Branković je napisala relevantan rad koji ispunjava sve standardne kriterije originalnog znanstvenog djela.
Rad je dobro strukturiran. Empirijsko istraživanje je utemeljeno na adekvatnom i recentnom teorijsko-hipotetskom
okviru izvedenom iz recentne znanstvene literature. U metodološkom smislu posebna vrijednost rada je u stvaralačkoj
primjeni metoda analize sadržaja i case study. Zaključci su teorijski i praktično veoma inspirativni i
instruktivni. Upotrijebljena litaratura i ostali izvori su refrentni i recentni. Istraživanje je rezultiralo
zanimljivim i relevantnim znanstvenim naučnim informacijama koje razjašnjavaju faktore utjecaja socijalnih medija
na društvene procese u tranzicijskim društvima kao i razumijevanju složenih odnosa između tradicionalnih i novih
medija.
Rad u cjelosti predstavlja doprinos komunikologiji novih medija, što će ga činiti veoma korisnim štivom kako za
studente novinarstva tako i za same novinare. Rad istovremeno ima veliku vrijednost za razumijevanje i podsticanje
građanskog aktivizma. To ga preporučuje za pažljivo čitanje i proučavanje kako nevladinom tako i vladinom sektoru
pa i svim građanima.