Knjiga „Međunarodno komuniciranje u informacionom društvu“, autora Miroljuba Radojkovića, Branimira Stojkovića i Aleksandra Vranješa propituje utjecaj novih medija, prvenstveno Interneta, na transformaciju klasičnih struktura (oblika, procesa, subjekata, sadržaja, efekata) međunarodnog komuniciranja u novi oblik koji nazivaju globalnim komuniciranjem u kojem priliku, pored država i različitih društvenih, nacionalnih i nadnacionalnih struktura, dobijaju pojedinci, odnosno građani.
U tom smislu kao ključne atribute globalnog komuniciranja uzimaju: povećanje broja komunikatora, ograničavanje uloge i moći države, odnosno sličnih klasičnih centara društvene i komunikaicjske moći u globalnim komunikacijskim tokovima, kosmopolitske poruke u funkciji izgradnje kosmopolitskog identiteta i kosmopolitske demokracije zasnovane na univerzalnim demokratskim pricipima i univerzalnim ljudskim temama i idealima, prelivanje komunikacija izvan teritorija nacionalnih država.
U osam poglavlja, na 179 strana teksta autori, koristeći se recentnim teorijskim i statističkim izvorima i svojevrsnim studijama slučaja testiraju polaznu pretpostavku da bi globalno komuniciranje zasnovano na arhitekturi Weba 2.0, sa teorijski neograničenim pristupom ulaznim i izlaznim tokovima informacija trebalo u konačnici rezultirati globalnom kulturom.
Mada u uvodu kažu da promovišu tu tezu, u samoj raspravi, autori, veoma objektivno, metodološki korektno i otvoreno za različita stajališta analiziraju aktuelno stanje globalnog sistema javnog komuniciranja. To im omogućava da iskorače iz područja veoma moderne apologije Intereneta i novih medija, koja je zasnovana na idealističkom fantaziranju o društvenoj zajednici zasnovanoj na mitologiji Intereneta i idealiziranju tehničkih potencijala interneta i digitalnih medija u uspostavljanju globalne humane demokratske ljudske zajednice.
Očigledno privrženi ideji univerzalnih, kosmopolitiskih ljudskih vrijednosti, pa i ideji međunarodnog komuniciranja u funkciji boljeg uzajamnog razumijevanja i suradnje nacija i država, autori neumoljivo seciraju objektivnu stvarnost: normativne aspekte, institucionalnu strukturu moći i prirodu dominantnih političkih i ekonomskih procesa da bi otkrili i razjasnili kako se sistem međunarodnog komuniciranja, tehnološki zasnovan na Internetu, Webu 2.0 i konvergenciji digitalnih medija vraća u početno stanje propagandnih sistema u funkciji očuvanja postojeće strukture globalne ekonomske, političke i komunikacijske moći.
Razmatranje geneze međunarodnog komuniciranja pokazalo je da pojmovna denominacija informacijskog u digitalni jaz ne označava neku novu realnost suštinski različitu od realnosti koju su nesvrstani i Unesco svojevremeno pokušavali promijeniti zalažući se za novi informacijski poredak. Autori su došli do zaključka da novi mediji nisu uspjeli premostiti naslijeđeni komunikacijski jaz između visoko razvijenih država – subjekata međunarodne zajednice i zemalja u razvoju, odnosno nerazvijenih i da do toga neće ni doći ukoliko ne dođe do strukturnih promjena na globalnom nivou. U empiriji, kako na globalnom tako i na nacionalnom nivou, iznevjerena su očekivanja od Interneta i u vezi sa internetom; pokazalo se da nije toliko inkluzivan kao što se vjerovalo da će biti, pokazalo se da korišćenje Interneta nije besplatno kao i da je sve češće kontrolirano, i to ne samo u društvima sa oskudnim demokracijama već i u Americi.
Autori zaključuju da nismo blizu čak ni obrisima nekog funkcionalnog oblika globalne kulture koja bi se trebala očekivati kao efekat kosmopolitske komunikacije. Nacionalni identiteti su još uvijek otporni na vrijednosnu nivelaciju koja prati globalno umrežavanje pojedinaca. Pravo pitanje je da li uopće i možemo govoriti i kosmopolitskoj komunikaciji, jer u stvarnosti ne samo da sve više država, na neki način nastoji povratiti svoj suverenitet nad pripadajućom sajber sferom, već i da se većina komunikacija između umreženih pojedinaca odvija unutar kruga realnih poznanika i prijatelja.
„Međunarodno komuniciranje u informacionom društvu“ je interesantna, aktuelna i informativna knjiga koja će doprinijeti razvoju najmanje dvije naučne discipline: međunarodnog komuniciranja i komunikologije novih medija. Možemo je čitati iz više perspektiva:
Studenti će u njoj naći mnoštvo sistematizovanih i reinterpretiranih informacija o genezi, strukturi, procesima, funkcioniranju i prirodi međunarodnog komuniciranja uopće, ali i veoma iscrpne prikaze recentnih tema, naučnih problema i teorija sociologije novih medija.
Istraživači će, u ovoj knjizi nači mnoštvo poticaja za za pokretanje vlastitih istraživanja. Veliki broj uopštavanja, ocjena, stavova, hipoteza, statistika, sadržanih u knjizi izazivaju nas na postavljanje pitanja: da li je to baš tako? i kako bismo to mogli provjeriti? U tom smislu knjiga ima veliki heuristički potencijal.
Čitatelji, koji se ne susreću prvi put sa ovom temom naći će mnoštvo priključaka za intertekstualno povezivanje sa razmatranjima Čomskog, Hermana, MekČesnija, Habermasa i drugih, koji su, svako na svoj način, veoma kritični naspram instrumentalizacije modernih komunikacijskih infrastruktura u funkciji globalnog pohoda neoliberalne ideologije i hedonističke filozofije i iznevjeravanja početnih očekivanja.
Upravo je to još jedan mogući način čitanja ove knjige. Ona dolazi kao otrežnjenje od idealističkih, intelektualističkih očekivanja i pretjerivanja, zasnovanih na glorifikaciji tehničkih mogućnosti digitalnog koda, koja evo već dvije decenije prate Internet. Autori nas spuštaju na zemlju, na kojoj još uvijek bijesni sukob ekonomskih interesa, vrijednosnih sistema, političkih i ideoloških orjentacija, kulturnih identiteta koji se prelama u nacionalnim i internacionalnim komunikacijskim strukturama i konačno
Knjigu je interesantno čitati i iz perpsektive europske medijske politike i kulture čija je normativna arhitektura faktički trenutno jedini konkretan slučaj, u globalnim razmjerama, dobrovoljnog samokonstituiranja nadnacionalne komunikacijske zajednice u traganju za operativnim rješenjima politike jedinstva raziličitosti.
Upravo ovo mnoštvo mogućnosti čitanja daje pravu vrijednost ovoj knjizi.
U tom smislu kao ključne atribute globalnog komuniciranja uzimaju: povećanje broja komunikatora, ograničavanje uloge i moći države, odnosno sličnih klasičnih centara društvene i komunikaicjske moći u globalnim komunikacijskim tokovima, kosmopolitske poruke u funkciji izgradnje kosmopolitskog identiteta i kosmopolitske demokracije zasnovane na univerzalnim demokratskim pricipima i univerzalnim ljudskim temama i idealima, prelivanje komunikacija izvan teritorija nacionalnih država.
U osam poglavlja, na 179 strana teksta autori, koristeći se recentnim teorijskim i statističkim izvorima i svojevrsnim studijama slučaja testiraju polaznu pretpostavku da bi globalno komuniciranje zasnovano na arhitekturi Weba 2.0, sa teorijski neograničenim pristupom ulaznim i izlaznim tokovima informacija trebalo u konačnici rezultirati globalnom kulturom.
Mada u uvodu kažu da promovišu tu tezu, u samoj raspravi, autori, veoma objektivno, metodološki korektno i otvoreno za različita stajališta analiziraju aktuelno stanje globalnog sistema javnog komuniciranja. To im omogućava da iskorače iz područja veoma moderne apologije Intereneta i novih medija, koja je zasnovana na idealističkom fantaziranju o društvenoj zajednici zasnovanoj na mitologiji Intereneta i idealiziranju tehničkih potencijala interneta i digitalnih medija u uspostavljanju globalne humane demokratske ljudske zajednice.
Očigledno privrženi ideji univerzalnih, kosmopolitiskih ljudskih vrijednosti, pa i ideji međunarodnog komuniciranja u funkciji boljeg uzajamnog razumijevanja i suradnje nacija i država, autori neumoljivo seciraju objektivnu stvarnost: normativne aspekte, institucionalnu strukturu moći i prirodu dominantnih političkih i ekonomskih procesa da bi otkrili i razjasnili kako se sistem međunarodnog komuniciranja, tehnološki zasnovan na Internetu, Webu 2.0 i konvergenciji digitalnih medija vraća u početno stanje propagandnih sistema u funkciji očuvanja postojeće strukture globalne ekonomske, političke i komunikacijske moći.
Razmatranje geneze međunarodnog komuniciranja pokazalo je da pojmovna denominacija informacijskog u digitalni jaz ne označava neku novu realnost suštinski različitu od realnosti koju su nesvrstani i Unesco svojevremeno pokušavali promijeniti zalažući se za novi informacijski poredak. Autori su došli do zaključka da novi mediji nisu uspjeli premostiti naslijeđeni komunikacijski jaz između visoko razvijenih država – subjekata međunarodne zajednice i zemalja u razvoju, odnosno nerazvijenih i da do toga neće ni doći ukoliko ne dođe do strukturnih promjena na globalnom nivou. U empiriji, kako na globalnom tako i na nacionalnom nivou, iznevjerena su očekivanja od Interneta i u vezi sa internetom; pokazalo se da nije toliko inkluzivan kao što se vjerovalo da će biti, pokazalo se da korišćenje Interneta nije besplatno kao i da je sve češće kontrolirano, i to ne samo u društvima sa oskudnim demokracijama već i u Americi.
Autori zaključuju da nismo blizu čak ni obrisima nekog funkcionalnog oblika globalne kulture koja bi se trebala očekivati kao efekat kosmopolitske komunikacije. Nacionalni identiteti su još uvijek otporni na vrijednosnu nivelaciju koja prati globalno umrežavanje pojedinaca. Pravo pitanje je da li uopće i možemo govoriti i kosmopolitskoj komunikaciji, jer u stvarnosti ne samo da sve više država, na neki način nastoji povratiti svoj suverenitet nad pripadajućom sajber sferom, već i da se većina komunikacija između umreženih pojedinaca odvija unutar kruga realnih poznanika i prijatelja.
„Međunarodno komuniciranje u informacionom društvu“ je interesantna, aktuelna i informativna knjiga koja će doprinijeti razvoju najmanje dvije naučne discipline: međunarodnog komuniciranja i komunikologije novih medija. Možemo je čitati iz više perspektiva:
Studenti će u njoj naći mnoštvo sistematizovanih i reinterpretiranih informacija o genezi, strukturi, procesima, funkcioniranju i prirodi međunarodnog komuniciranja uopće, ali i veoma iscrpne prikaze recentnih tema, naučnih problema i teorija sociologije novih medija.
Istraživači će, u ovoj knjizi nači mnoštvo poticaja za za pokretanje vlastitih istraživanja. Veliki broj uopštavanja, ocjena, stavova, hipoteza, statistika, sadržanih u knjizi izazivaju nas na postavljanje pitanja: da li je to baš tako? i kako bismo to mogli provjeriti? U tom smislu knjiga ima veliki heuristički potencijal.
Čitatelji, koji se ne susreću prvi put sa ovom temom naći će mnoštvo priključaka za intertekstualno povezivanje sa razmatranjima Čomskog, Hermana, MekČesnija, Habermasa i drugih, koji su, svako na svoj način, veoma kritični naspram instrumentalizacije modernih komunikacijskih infrastruktura u funkciji globalnog pohoda neoliberalne ideologije i hedonističke filozofije i iznevjeravanja početnih očekivanja.
Upravo je to još jedan mogući način čitanja ove knjige. Ona dolazi kao otrežnjenje od idealističkih, intelektualističkih očekivanja i pretjerivanja, zasnovanih na glorifikaciji tehničkih mogućnosti digitalnog koda, koja evo već dvije decenije prate Internet. Autori nas spuštaju na zemlju, na kojoj još uvijek bijesni sukob ekonomskih interesa, vrijednosnih sistema, političkih i ideoloških orjentacija, kulturnih identiteta koji se prelama u nacionalnim i internacionalnim komunikacijskim strukturama i konačno
Knjigu je interesantno čitati i iz perpsektive europske medijske politike i kulture čija je normativna arhitektura faktički trenutno jedini konkretan slučaj, u globalnim razmjerama, dobrovoljnog samokonstituiranja nadnacionalne komunikacijske zajednice u traganju za operativnim rješenjima politike jedinstva raziličitosti.
Upravo ovo mnoštvo mogućnosti čitanja daje pravu vrijednost ovoj knjizi.