Pred nama je još jedna u nizu knjiga profesora Mirka Pejanovića, koji je već duže vrijeme intelektualno, politički i društveno zaokupljen ispitivanjem mogućnosti liberalno-demokratskog raspleta bosansko-hercegovačkog pitanja.
Mada su monogobrojne studije, članci i intervjui okupljene pod zajedničkim naslovom “Ogledi o državnosti i političkom razvoju Bosne i Hercegovine” tematski veoma raznolici, što je i razumljivo, jer potiču iz desetogodišnjeg naučnog i društvenog angažmana autora, pažljivi čitatelj će, zahvaljujući, veoma razumljivom načinu iskazivanja složenih ideja te, za Pejanovića, svojstvenom jasnom artikulisanju ključnih poruka (interpretacija i zaključaka), relativno lako prepoznati ključna stajališta koja svu tu raznoliklost povezuju u jednu konzistentnu i koherentnu poruku o Bosni i Hercegovini.
Ja ću se u ovom prikazu osvrnuti na nekoliko tih stajališta za koja mislim da ih treba uzeti u obzir kada se tumači dinamika političke strukture današnje Bosne i Hercegovine.
Na prvo mjesto bih stavio zaključak, do koga je došao autor, da postoji istorijski kontinuitet u načinu na koji bosanski čovjek, neovisno od nacije i vjere, u kritičnim situacijama bira suživot na istorijski oblikovanom zajedničkom prostoru umjesto separacije po modelu jedna nacija – jedna država.
Autor je to pokazao na primjeru političke borbe za obnavljanje državnosti Bosne i Hercegovine u periodu narodno-oslobodilačke borbe, kada Avnojevsko rješenje bosanskog pitanja po prvi put poslije gubitka njene srednjovjekovne državnosti ne dolazi izvana, nego je izbor iznutra.
Titova podrška bosanskim patriotama na čelu sa Avdom Humom i Rodoljubom Čolakovićem u njihovim opredjeljenjima da Bosna i Hercegovina u novoj državnoj zajednici treba imati isti status sa ostalim jugoslovenskim državama je bila za njega politički riskantan potez jer se na taj način suprostavio mišljenjima veoma utjecajnih članova rukovodstva KPJ Milovana Đilassa i Moše Pijade koji su u vrijeme kada su pripremane odluke Drugog zasijedanja Avnoja bili bliže opcijama da Bosna i Hercegovina bude autonomija u sastavu Hrvatske, autonomija u sastavu Srbije ili autonomija direktno vezana sa Federacijom.
Međutim, za Bosnu i Hercegovinu je, mnogo značajnija istorijska činjenica na koju nam professor Pejanović ukazuje a to je da su bosanski komunisti (dakle autohtoni bosanski političari), 1940. godine, krajem jula, na Petoj pokrajninskoj konferenciji KPJ za Bosnu i Hercegovinu odbacili sporazum Cvetković Maček kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske i proklamovali da je narodna autonomija Bosne i Hercegovine jedino pravilno rješenje koje je zajednički interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa.
Ako se ima u vidu način na koji je tada funkcionisala KPJ i činjenicu da je glavnu riječ u njoj imao upravo Tito, te da je on, ne reagirajući negativno na zaključke Pete pokrajinske konferencije faktički prihvatio opredjeljenje bosansko-hercegovačkih komunista o budućnosti Bosne i Hercegovine, dolazimo do zaključka o kontinuitetu politike bosnakih komunista koja je svoj izraz dobila na drugom zasijedanju AVNOJ-a.
Naravno, ostaje istoričarima da dalje istražuju tezu, koju, Pejanović iz ovog razmatranja implicira a koja kaže da Tito očigledno jeste uticao na Bosnu i Hercegovinu, ali je i Bosna i Hercegovina uticala na njega pa i njegovo visoko preferiranje međunacionalnih odnosa u političkoj agendi jugoslovenske federacije.
Drugo, veoma značajno stajalište, kojem se autor vraća u većini svojih opservacija o historijskom bekgraundu današnje bosanskohercegovačke političke krize je da je ona posljedica agresivnog rata nametnutog od strane Miloševićevog režima, a realiziranog uz pomoć Srpske demokratske stranke s ciljem da se ona podijeli, uglavnom po granicama koje su nacrtane u sporazumu Cvetković Maček . Genocid, destrukcija bosanskohercegovačkog društva, destrukcija građanske političke strukture, supremacija etnonacionalne logike i političkih snaga, instrumentalizacija vjere i kulturnog identiteta samo su taktike kojima se, još uvijek, nastoji dokinuti državnost Bosne i Hercegovine, prije nego što se uđe u završnu fazu internacionalizacije bosanskog pitanja koje professor Pejanović definira kao samoodrživ razvoj bosanskohercegovačke države unutar Evropske unije i NATO saveza.
Treće stajalište koje nam autor izlaže je da izlaz iz krize postoji a da je on prije svega u demokratiji. Tiče se sve jačih nada i očekivanja građana Bosne i Hercegovine da će i sami i uživati mogućnosti koje pružaju razvijena građanska društva okupljena u Evropskoj uniji.
Profesor Pejanović je uvjeren da će se primjenom savremenih evropskih demokratskih standarda uspostavit nove demokratske institucije i dovesti država do nivoa funkcionalne i racionalne organizacije osposobljene da ispuni nade i očekivanja svih građana Bosne i Hercegovine.
Na konkretnom političkom planu to bi značilo prvenstveno zamjenu etničkog pluralizma građanskim političkim pluralizmom, vraćanje primata individualnih interesa i prava građana u području oblikovanja političkih interesa nad interesima zasnovanih na nacionalnoj osnovi, dokidanje straha od drugog i nepovjerenja prema drugom narodu pa i fragmentacije političkog tijela po tom osnovu.
Pejanović je eksplicitan da etnički pluralizam nije u stanju kreirati konsenzus o političkoj budućnosti pa i stabilizaciji Bosne i Hercegovine. Za konsenzus su potrebne programske parlamentarne koalicije, do kojih, u već stvorenom etno-nacionalističkom političkom okruženju, to pokazuju bezuspješni pokušaji SDP-a da formira vladajuću većinu, nije jednostavno doći.
I konačno, četvrto stajalište, koje povezuje sadržaj knjige o kojoj govorimo je da međunarodna zajednica mora načiniti zaokret u svojoj politici u Bosni i Hercegovini. Autor smatra da međunarodna zajednica načinom na koji trenutno djeluje, ja bih rekao čekanjem da se unutarnji politički subjekti sami dogovore , i zadržavanjem ekvidistance naspram svih političkih sudionika, doprinosi održavanju etničkog političkog pluralizma i etničke demokratije u Bosni i Hercegovini, odnosno cementiranju etničkih podjela izvedenih silom u ratu.
Po autoru međunarodna zajednica mora otvorenije promovirati koncept organizacije društva i političke reprezentacije zasnovane na subjektivitetu građanina kao slobodne individue i sama doprinijeti dovršetku internacionalizacije bosanskog pitanja – uvođenju BiH u članstvo Evropske unije kao globalni sigurnosni okvir za njen razvitak u miru i stabilne međuetničke odnose.
Ovo su samo neki akcenti iz knjige koju danas promovišemo. U osnovi je riječ o politološkim raspravama ali u njoj ima veoma mnogo značajnih istorijskih činjenica i interesantnih interpretacija ključnih momenata iz novije istorije Bosne i Hercegovine. Inače autor veliki značaj pridaje istorijskom bekgraundu, a pošto je i sam bio aktivni sudionik velikog broja događaja o kojima piše, ta razmatranja su tim interesantnija pa i izazovnija za daljnja istraživanja.
Pred kolegama politolozima je da na istraživanjima radova profesora Pejanovića, Ibrahimagića, Zgodića, Durakovića i nekih drugih naših značajnih autora konačno zasnuju i možda je tako i nazovu jednu zasebnu disciplinu; Politologiju bosanskohercegovačkog društva, sa svim onim što uz to ide. Jer, konačno sve ukazuje na to da u praktičnom suočavanju sa bosanskohrecegovačkom političkom fenomenologijom, opće politološke paradigme nisu dostatne kako za objašnjenje naše kompleksne stvarnosti tako niti za pronalazak racionalnih efikasnih rješenja koja uzimaju u obzir domaće varjable. Zanivanje politologije bosanskohercegovačkog društva bi , siguran sam stvorilo nove i otvorilo postojeće kanale protoka naučnih informacija za bosanskohercegovačku politološku paradigmu što bi vjerovatno utjecalo i na sinteze svjestskih analitičkih centara na čijim se politološkim analizama zasnivaju međunarodne inicijative u Bosni i Hercegovini .
Mada su monogobrojne studije, članci i intervjui okupljene pod zajedničkim naslovom “Ogledi o državnosti i političkom razvoju Bosne i Hercegovine” tematski veoma raznolici, što je i razumljivo, jer potiču iz desetogodišnjeg naučnog i društvenog angažmana autora, pažljivi čitatelj će, zahvaljujući, veoma razumljivom načinu iskazivanja složenih ideja te, za Pejanovića, svojstvenom jasnom artikulisanju ključnih poruka (interpretacija i zaključaka), relativno lako prepoznati ključna stajališta koja svu tu raznoliklost povezuju u jednu konzistentnu i koherentnu poruku o Bosni i Hercegovini.
Ja ću se u ovom prikazu osvrnuti na nekoliko tih stajališta za koja mislim da ih treba uzeti u obzir kada se tumači dinamika političke strukture današnje Bosne i Hercegovine.
Na prvo mjesto bih stavio zaključak, do koga je došao autor, da postoji istorijski kontinuitet u načinu na koji bosanski čovjek, neovisno od nacije i vjere, u kritičnim situacijama bira suživot na istorijski oblikovanom zajedničkom prostoru umjesto separacije po modelu jedna nacija – jedna država.
Autor je to pokazao na primjeru političke borbe za obnavljanje državnosti Bosne i Hercegovine u periodu narodno-oslobodilačke borbe, kada Avnojevsko rješenje bosanskog pitanja po prvi put poslije gubitka njene srednjovjekovne državnosti ne dolazi izvana, nego je izbor iznutra.
Titova podrška bosanskim patriotama na čelu sa Avdom Humom i Rodoljubom Čolakovićem u njihovim opredjeljenjima da Bosna i Hercegovina u novoj državnoj zajednici treba imati isti status sa ostalim jugoslovenskim državama je bila za njega politički riskantan potez jer se na taj način suprostavio mišljenjima veoma utjecajnih članova rukovodstva KPJ Milovana Đilassa i Moše Pijade koji su u vrijeme kada su pripremane odluke Drugog zasijedanja Avnoja bili bliže opcijama da Bosna i Hercegovina bude autonomija u sastavu Hrvatske, autonomija u sastavu Srbije ili autonomija direktno vezana sa Federacijom.
Međutim, za Bosnu i Hercegovinu je, mnogo značajnija istorijska činjenica na koju nam professor Pejanović ukazuje a to je da su bosanski komunisti (dakle autohtoni bosanski političari), 1940. godine, krajem jula, na Petoj pokrajninskoj konferenciji KPJ za Bosnu i Hercegovinu odbacili sporazum Cvetković Maček kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske i proklamovali da je narodna autonomija Bosne i Hercegovine jedino pravilno rješenje koje je zajednički interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa.
Ako se ima u vidu način na koji je tada funkcionisala KPJ i činjenicu da je glavnu riječ u njoj imao upravo Tito, te da je on, ne reagirajući negativno na zaključke Pete pokrajinske konferencije faktički prihvatio opredjeljenje bosansko-hercegovačkih komunista o budućnosti Bosne i Hercegovine, dolazimo do zaključka o kontinuitetu politike bosnakih komunista koja je svoj izraz dobila na drugom zasijedanju AVNOJ-a.
Naravno, ostaje istoričarima da dalje istražuju tezu, koju, Pejanović iz ovog razmatranja implicira a koja kaže da Tito očigledno jeste uticao na Bosnu i Hercegovinu, ali je i Bosna i Hercegovina uticala na njega pa i njegovo visoko preferiranje međunacionalnih odnosa u političkoj agendi jugoslovenske federacije.
Drugo, veoma značajno stajalište, kojem se autor vraća u većini svojih opservacija o historijskom bekgraundu današnje bosanskohercegovačke političke krize je da je ona posljedica agresivnog rata nametnutog od strane Miloševićevog režima, a realiziranog uz pomoć Srpske demokratske stranke s ciljem da se ona podijeli, uglavnom po granicama koje su nacrtane u sporazumu Cvetković Maček . Genocid, destrukcija bosanskohercegovačkog društva, destrukcija građanske političke strukture, supremacija etnonacionalne logike i političkih snaga, instrumentalizacija vjere i kulturnog identiteta samo su taktike kojima se, još uvijek, nastoji dokinuti državnost Bosne i Hercegovine, prije nego što se uđe u završnu fazu internacionalizacije bosanskog pitanja koje professor Pejanović definira kao samoodrživ razvoj bosanskohercegovačke države unutar Evropske unije i NATO saveza.
Treće stajalište koje nam autor izlaže je da izlaz iz krize postoji a da je on prije svega u demokratiji. Tiče se sve jačih nada i očekivanja građana Bosne i Hercegovine da će i sami i uživati mogućnosti koje pružaju razvijena građanska društva okupljena u Evropskoj uniji.
Profesor Pejanović je uvjeren da će se primjenom savremenih evropskih demokratskih standarda uspostavit nove demokratske institucije i dovesti država do nivoa funkcionalne i racionalne organizacije osposobljene da ispuni nade i očekivanja svih građana Bosne i Hercegovine.
Na konkretnom političkom planu to bi značilo prvenstveno zamjenu etničkog pluralizma građanskim političkim pluralizmom, vraćanje primata individualnih interesa i prava građana u području oblikovanja političkih interesa nad interesima zasnovanih na nacionalnoj osnovi, dokidanje straha od drugog i nepovjerenja prema drugom narodu pa i fragmentacije političkog tijela po tom osnovu.
Pejanović je eksplicitan da etnički pluralizam nije u stanju kreirati konsenzus o političkoj budućnosti pa i stabilizaciji Bosne i Hercegovine. Za konsenzus su potrebne programske parlamentarne koalicije, do kojih, u već stvorenom etno-nacionalističkom političkom okruženju, to pokazuju bezuspješni pokušaji SDP-a da formira vladajuću većinu, nije jednostavno doći.
I konačno, četvrto stajalište, koje povezuje sadržaj knjige o kojoj govorimo je da međunarodna zajednica mora načiniti zaokret u svojoj politici u Bosni i Hercegovini. Autor smatra da međunarodna zajednica načinom na koji trenutno djeluje, ja bih rekao čekanjem da se unutarnji politički subjekti sami dogovore , i zadržavanjem ekvidistance naspram svih političkih sudionika, doprinosi održavanju etničkog političkog pluralizma i etničke demokratije u Bosni i Hercegovini, odnosno cementiranju etničkih podjela izvedenih silom u ratu.
Po autoru međunarodna zajednica mora otvorenije promovirati koncept organizacije društva i političke reprezentacije zasnovane na subjektivitetu građanina kao slobodne individue i sama doprinijeti dovršetku internacionalizacije bosanskog pitanja – uvođenju BiH u članstvo Evropske unije kao globalni sigurnosni okvir za njen razvitak u miru i stabilne međuetničke odnose.
Ovo su samo neki akcenti iz knjige koju danas promovišemo. U osnovi je riječ o politološkim raspravama ali u njoj ima veoma mnogo značajnih istorijskih činjenica i interesantnih interpretacija ključnih momenata iz novije istorije Bosne i Hercegovine. Inače autor veliki značaj pridaje istorijskom bekgraundu, a pošto je i sam bio aktivni sudionik velikog broja događaja o kojima piše, ta razmatranja su tim interesantnija pa i izazovnija za daljnja istraživanja.
Pred kolegama politolozima je da na istraživanjima radova profesora Pejanovića, Ibrahimagića, Zgodića, Durakovića i nekih drugih naših značajnih autora konačno zasnuju i možda je tako i nazovu jednu zasebnu disciplinu; Politologiju bosanskohercegovačkog društva, sa svim onim što uz to ide. Jer, konačno sve ukazuje na to da u praktičnom suočavanju sa bosanskohrecegovačkom političkom fenomenologijom, opće politološke paradigme nisu dostatne kako za objašnjenje naše kompleksne stvarnosti tako niti za pronalazak racionalnih efikasnih rješenja koja uzimaju u obzir domaće varjable. Zanivanje politologije bosanskohercegovačkog društva bi , siguran sam stvorilo nove i otvorilo postojeće kanale protoka naučnih informacija za bosanskohercegovačku politološku paradigmu što bi vjerovatno utjecalo i na sinteze svjestskih analitičkih centara na čijim se politološkim analizama zasnivaju međunarodne inicijative u Bosni i Hercegovini .