LIDOVI - dobri primjeri koje su uradili studenti.docx
UPITNI LID
Agić Nejra
Kako biste se osjećali da svako jutro ustajete, odlazite na fakultet koji niste željeli upisati, slušate predavanja koja vas ne zanimaju i onda i učite o onome što uopće ne volite? Anes Hodžić, nekada je bio učenik generacije, a sada je student koji obnavlja prvu godinu elektrotehničkog fakulteta. Sa svega 5 ocjena u indeksu, Anes studira ovaj fakultet samo iz jednog razloga: želja njegovih roditelja je da njihov sin jedinac bude inženjer.
Kumalić Emina
Možete li zamisliti da u garaži u kojoj je do jučer bio vaš automobil , nema više ništa? Kako bi ste se osjećali da saznate, da su nepoznate osoba, dok ste vi spavali, preturale po vašoj garaži, te vam ukrale automobil?
Kroz takvu situaciju prošao je 35-ogodišnji Edin Mešanovic iz Banja Luke, kada su mu provalnici ušli u garažu,koja je bila u sklopu kuće,te bez imalo buke i zvuka, izveli automobil iz garaže. Sve se to desilo dok su Edin i njegova prodica mirno spavali.
Žustra Tahir
Jesmo li dovoljno hrabri pomiriti se s činjenicom da je sve što smo godinama stvarali, pred našim očima nestalo u sekundi? Da li ste uspjeli sačuvati barem nešto, imalo vrijedno? Iako je odgovor nerijetko zavisan od naših individualnih reakcija, ipak za očekivati je da vam neće biti svejedno dok gledate kako vam zemlja odnosi sve što ste na njoj gradili! Tuzlanka Sabina Šehić, majka dvojice maloljetnih sinova, vrlo dobro zna kakav je to osjećaj. Poslije poplava koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu prije dvije godine još uvijek, kaže nije svjesna šta im se dogodilo. Samo zna da joj danas, dok čeka pomoć Grada za izgradnju nove kuće, pomoć pružaju dobri ljudi, baš kako je to i ona nekoć radila za druge. Dvije godine poslije ne zna ima li snage da ide naprijed, a nazad već odavno nema gdje.
KOMUNIKATIVNI LID
Agić Nejra
Ponedjeljak je. Počinje nova sedmica na fakultetu, a ti već od same pomisli na fakultetsku zgradu osjećaš mučninu. Slušaš predavanja, ali profesorove riječi kao da samo prolaze kroz tvoje uši. Dok kolege sa zanimanjem pričaju o zadacima i razmjenjuju rješenja, ti shvataš da si zalutao na tom mjestu. To nije ono što želiš da studiraš. Želja tvojih roditelja je da njihovo dijete bude inženjer.
Žustra Tahir
Sve što ste gradili godinama nestalo je u trenu! Dio po dio. Sprat za spratom. Munjevitom brzinom je otišlo u nabujalu rijeku. Sve čime ste raspolagali, sada je prošlost. Osjećate se izgubljeno. Kao da sanjate, ali ne možete se probuditi jer ipak je sve što vam se dešava surova java! Rijeka odnosi sve pred sobom. Vaše uspomene iz djetinjstva... Vaš dom. Vaše ognjište! Iako ste jedva izvukli živu glavu, tome ne pridajete značaj. Jer vaš život je zapravo bio u toj kući. Da, kuća je otišla u nepovrat.
Kumalić Emina
Popili ste svoju prvu kafu uz doručak. Djeca su spremna za školu,a supruga i vi za posao. Oblačite svoj sako. Uobičajena jutarnja rutina. Ulazite u vašu automobilsku garažu. U šoku ste. Zatekli ste je praznu. Vaš automobil nije tu gdje ste ga jučer nakon posla parkirali. Još ne možete da registrujete u kakvoj situaciji se nalazite. Mnogo pitanja vam prolazi kroz glavu. Nesigurnost i strah vas obuzimaju. Ne znate ko je to učinio, da li provalnici ili članovi porodice ili možda čak vaši kućni prijatelji. Neugodna situacija u kojoj se ne mozete snaći. Mnogo mutnih osjećaja i ne znate šta da učinite.
KONTRASNI LID
Kumalić Emina
Kanađanin Džoš Donavan je prije 5 godina postao milioner. Sreća je bila na njegovoj strani te je 2011 pobjedio na lutriji 3,5 miliona dolara. Uživao je u svim čarima bogataškog života. Kupio je veliku kuću,sa bazenom. Izlazio je na luksuzna mjesta sa manekenkama. Pio je najskuplja pića , te kristario svijetom. Odao se kocki i alkoholu. Danas živi u jednosobnom stanu u pregrađu gdje plaća kiriju. Bankrotirao je za samo 5 godina. Svoj poslijednji novac štedi za liječenje od alkohola.
Agić Nejra
Anes Hodžić je od osnovne škole bio čudo od djeteta. U knjižici je imao sve petice, na školskim predstavama igrao je glavne uloge, a na takmičenjima osvajao prva mjesta. Gimnaziju je završio kao učenik generacije i sa velikom željom: da bude glumac. Danas, Anes je drugu godinu za redom student prve godine elektrotehnike. Njegovi roditelji su željeli da njihov sin jedinac bude inženjer.
Žustra Tahir
Još početkom 2014. godine, Tuzlanka Sabina Šehić planirala je s mužem Rijadom nastaviti izgradnju drugog sprata njihove porodične kuće. Imala je sve: od lijepog pogleda zbog blizine rijeke, pa sve do divnih komšija. Kaže, htjeli su je završiti i urediti po ukusu kćerke koja bi na spratu i živjela. Poslije katastrofalnih poplava u maju iste godine, nisu imali šta nastaviti graditi i uređivati jer je nabujala rijeka, ona koja je kuću i činila drugačijom, nosila sve pred sobom. Tako i njihov dom! U samo nekoliko trenutaka izgubili su sve što su godinama gradili. Od kuće je ostalo tek djelomično suho tlo, s rješenjem geologa kao neuslovno za gradnju. Danas, ova porodica čeka rezultate konkursa Grada o bespovratnoj pomoći, kako bi dvije godine poslije, počeli ispočetka. Na drugom kraju grada. Daleko od rijeke.
CITATNI LID
Kumalić Emina
``Tijelo mi je bilo teško. Svako jutro sam skupljala snopove kose. Na nepcu sam mogla osjetiti ukus izgladnijeslosti. Nakon tri dana gladovanja , preživljavanja na vodi, stomak bi me jako bolio, a ja sam ga znala udarati ne bi li prestalo. Da se roditelji nisu borili za mene, umrla bih uvjerena da sam predebela sa svega 40 kilograma. `` kroz očaj nam je kazala 26-ogodišnja Ana Lazić iz Novog Sada, koja se do nedavno herojski borila sa anoreksijom, teškim poremećajem ishrane i psihe.
Agić Nejra
''Moj je život ionako već gotov... Ja sad želim samo da moja djeca ne prolaze sve ono što sam ja preživo, da žive normalno negdje gdje nema rata...'', pokušavajući da zaustavi suze, priča 27 – godišnji afganistanac Hasan Al – Salam, dok se njegov trogodišnji sin veselo igra plastičnom bocom, šutajući je uporno u žičanu ogradu. Hasan je na putu od rodnog Afganistana do makedonske granice izgubio suprugu, i sada sa dva sina i više od 5000 izbjeglica u kampu čeka da nastavi put ka svom konačnom odredištu.
Žustra Tahir
“Da mogu, opet bih učestvovao u ratu i borio se danas protiv takozvane države Ukrajine”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru English Vojislav Čarkić, nekadašnji komandant četničke divizije od 1992. do 1995. godine, koji je bio stacioniran u sarajevskom naselju Grbavica.
Ovaj 79-godišnji pravoslavni sveštenik, koji je sada u penziji, nije se samo borio nego je i krstio druge vojnike i predvodio njihove sahrane. Grbavica je bila odvojena od ostatka Sarajeva dok se nije potpisao mirovni sporazum u novembru 1995. tokom rata, Grbavicu su kontrolirale srpske snage i to je bila prva linija u opkoljenom gradu.
ANEGDOTALNI LID
Kumalić Emina
Nedjelja je. Iz kuhinje se osjeća divan miris. Postavlja se sto za ručak. Čuje se zveket kašika,noževa,tanjira. 26-togodošinja Ana Lazić iz Novog Sada, ni danas neće ni ručati ni večerati. Ovo joj je treći dan da nije zalogaj stavila u usta. Ne želi da ustane iz kreveta. Zna da će joj se smučiti kada ugleda tu silnu hranu na stolu. Kaze ostat će u krevetu, ako osjeti da je glad savladava popit će čašu vode, bit će joj lakše od toga. Smirit će je valjda. Ponekad joj i uspije ta metoda, a nekad joj se stomak trga od gladi, ali ona je uporna i prelazi preko svega. Pije samo flaširanu vodu koju ona sama kupi, jer se plaši da će joj majka ili otac dodati šećera u bocu, a ona ne može zamisliti osjećaj da se udeblja gram više. Njena majka je zove da ruča sa ostatkom porodice, iako zna da će Ana da odbije njen poziv. Anina majka Jelena kaže da to tako ide već 2 i po godine. Ana je ubijeđena da je debela, iako na visinu od 172 cm ona ima 42 kilograma.
Agić Nejra
Šator od grubog, maslinastozelenog platna, savršen za kampovanje u vrućim ljetnim noćima, 27 – godišnjem afganistancu Hasanu Al – Salamu i njegovom trogodišnjem sinu predstavlja jedini dom. Dani u kampu prolaze sporo, Hasan uglavnom vrijeme provodi čekajući u redovima hranu i mlijeko za sina. Noći su mu, kaže, posebno teške, jer kad god sklopi oči vidi samo blijedo, iscrpljeno lice svoje žene. Da je izdržala još par sati dok autobus nije došao po njih, sad bi bili skupa, pa makar i ovom mokrom, hladnom šatoru.
Kiša pada neprestano već tri dana i zemlja ispod šatora ne može primiti više vode. Nekad kada uspije zaspati, Hasana probudi dječiji plač iz susjednih šatora ili krčanje njegovog želudca. Kada je prije petnaest dana stigao u izbjeglički kamp, u šatoru je bilo samo troje ljudi. Sada ih je devet, gladni su, tijesno je i svi bi oni željeli da ih sutra kada svane, dočeka otvorena granica.
Žustra Tahir
I dok briše znoj sa čela i snašno odhukuje, Fatima nam još jednom demonstrira kako je jaka žena. Sa stativom preko ramena, kamerom ispod ruke, krečući se čaršijom, stiže na zadatak. Stativ je postavljen, kamera fokusirana, Fatima spremna za „hvatanje“ svih najzanimljivijih kadrova sa današnjeg skupa. Prije nego je upalila kameru, samo nam je tiho prošaptala: „uvijek sam znala da ću biti kamermanka“.
Četvrtak je običan radni dan za Fatimu Pašanović koja bilo da snima gradski intermezzo ili teške ljudske priče, uvijek bude na visini zadatka. Svoj zanat je ispekla još u ratu i tako svoje ime upisala u anale tuzlanske medijske scene. S novinarkom provjerava ispravnost tona na mikrofonu jer sve mora besprijekorno funkcionisati u trenutku „novinarske borbe“ za uzimanje izjava od glavnih aktera. Uz instrukcije koje prije svakog snimanja kamermanka Fata daje svojim kolegama novinarima, namiguje producentici. To im je šifra koja označava „sve je spremno“. Novinarka sa desne Fatimine strane, kamera ispred nje, producentica sa boka, sagovornik u pravom uglu. Svakodnevna je to formacija u kojoj radi ova naizgled obična, ali ipak posebna žena.
DESKRIPTIVNI LID
Kumalić Emina
Dvije obale rijeke Jale, dvije strane grada, spojio je most hladnog betona i četri crna čuvara na njemu.
Osamdesetogodišnji mladoliki starci pognuto stoje, oborenih glava poput visibaba. Na tvrdim leđima nose kandalebar. Sudeći po grčevitom izrazu lica, on im vjerovatno predstavlja teret. Oni ipak tu stoje zamrznuti, ukočeni i ne miču već dugih 80 godina, otkad ih je isklesao i tu postavio Franjo Leder. Tamna mišićava tijela, izvajana od crnog vještačkog kamena dobro podnose svaku vremensku nepriliku.
Ne ometa ih ni kiša ni sunce, čak što više, lijepo ih je gledati dok sunce miluje šarenilo kandalebarskih stakala, pa oslikava dugu na sivim betonskim pločama. Zavaravaju oni tako maštovite oči prolaznika i desne a i lijeve obale. Neka duge i boja života, razbija ona tako tamu koju oni sami po sebi nose, ubija monotoniju žubora mutne Jale koja svih tih godina teče ispod njih.
Mušanović Sabina
Stoje pognuto četri osamdestogodišnjaka, čuvaju čvrsti betonski most. Most stoji u centru Tuzle kao blijedi smibol grada. Lice kamenih spavača nije naborano. Nema vijuga i sitnih urezanih linija oko očiju. Sva četverica nose na leđima kandalebare obojenih stakala. Šarenilo stakala podsjeća na vječnu dugu. Tuzlaci su već odavno upoznati sa mladolilkim starcima, ali su turisitima uvijek tajanstvena atkrakcija iz koje žele pročitati više. Nategnuti, savrseno oblikovani mišići isklesani od tamnog,crnog vještačkog kamena, ostavljaju utisak da im je mnogo težak taj ćup kojeg nose na leđima. Zategnuta atletska, masivna tijela, ali lica zgrčena, bolna, pokorena. Pozdravljaju oni tako prolaznike i jedne a i druge obale rijeke Jale. Stoje već dugih 80 godina, otkako ih je izvajao i tu postavio poznati kipar Franjo Leder. Dao je obećanje da će most vječno spajati dvije strane grada, a četri jaka čovjeka sa teretom na ledjima ukočeno stajati i godinama prkositi suncu, mjesecu , kiši i ledu.
Agić Nejra
''Kod Ismeta i Meše'', reći će tuzlaci kada ih pitate gdje da se nađete. ''Ismet i Meša'', reći će oni opet kada pitate za simbol njihovog grada. Na ulazu u najljepšu gradsku ulicu stoje jedan naspram drugog dva skamenjena čovjeka, dva visoka kipa, nedovoljno velika da pokažu pravu veličinu ljudi u čiju su čast podignuti.
Najveći tuzlanski umjetnici: književnik Meša Selimović i slikar Ismet Mujezinović, odavno više nisu među živima, ali skulpture njihovih tijela, stojeći na sred rodne im Tuzle, već sedamnaest godina prkose zaboravu na njih i njihova djela... Kao da tako nepokretni, a opet upadljivi, žele da opomenu hiljade ljudi koje prođu kraj njih: svi mi počnemo da cijenimo druge ljude tek kada ih više nema. Oba su kipa iste sive, kamene boje. Isklesani su u bronzi, ali njihova autorica Marija Ujević, znala je da ni kipovi od najljepšeg zlata ne bi bili zlatni koliko su to Ismet i Meša bili. Možda simbolično, Marija ih je izradila višim od njihove prirodne visine.
Meša, stojeći uspravan i ozbiljnog izraza lica, s rukama u džepovima dugačkog kaputa, gleda u svog kolegu Ismeta, kao da se raduje što ga konačno upoznaje. Živjeli su u isto vrijeme, nikada se nisu vidjeli, a sada su tu tri koraka jedan naspram drugog, osuđeni na vječno druženje. A Ismet... Naslonio se na uličnu svjetiljku, i umorno prebacio desnu preko lijeve noge, kao da hoće da odmori od šetnje dugim tuzlanskim Korzom. Kosa, dugačka do uha, neuredno mu prebačena na jednu stranu. Zamišljeni pogled uperio je Ismet negdje pokraj svog skamenjenog prijatelja, a vrat mu pokrila široka kragna kaputa... Čini se da su se Meša i Ismet upoznali nekog hladnog zimskog dana.
Žustra Tahir
Glavna gradska pješačka zona. Ili barem najatraktivnija. I njih dvojica. Prkosni oblacima, kiši i suncu, poganom vremenu, čudnim ljudima i silnim pogledima, Ismet i Meša stoje uhvaćeni kao slika u njihovom najopuštenijem izdanju. Uhvaćeni u trenutku susreta, prijateljski naklonjeni jedan drugom u pozama koje odišu međusobnim poštovanjem. Onako kako danas ljudi ne znaju stati. S rukama u džepovima, dugog boemskog kaputa, zastade Meša. Zastade u trenutku zauvijek. A naspram njega, naslonjen o stub ulične rasvjete, s jednom nogom u koljenu povijenom preko druge, stoji Ismet. Čuvajući ispod ruke svoja djela. Sakrivena od očiju znatiželjnika.
S pogledima u daljinu pričaju priču. Jednu, dvije, deset, hiljadu ispričanih do sada imaju iza sebe, u centru grada gdje se spajaju istok i zapad, sjever i jug. U centru tuzlanskog života. Koliko li bi sada bilo mudrih Mešinih izreka poslije svega što svakodnevno gleda ispred sebe, preko Ismetovog ramena, u pravcu Kapije. Iza njega ga ništa ne zanima, ne okreće se, taj ugao prepušta svom prijatelju. Kakvi li bi tek crteži nastali da je Ismet bilježio sve početke i prekide ljubavnih veza, susrete dobronamjernih osoba, čudne situacije na platou ispred sebe. A bilo ih je raznoraznih.
Ljudi koji licem u susret dolaze Meši postaju dijelom njegovog romana koji bi se sigurno zvao „Ja u vremenu, ljudi u prolazu“. Sve to on bilježi svojim zamišljenim pogledom, širom otvorenih očiju i stavom kao da bi sada krenuo svojim likovima iz romana u susret. A kada pokret postane priča, tada mu već ode iza leđa, a ko bi se okretao? Ismet to njemu dočara u svom stilu jer pogledom isprati svakog pojedinca dok ne zamakne iza čoška.
Mala je ovo čaršija, znaju Meša i Ismet sve, dođe to do njih samo. A kako i ne bi kada su čuvari ulaza u srce grada. Otvaraju svim dobronamjernicima dušu čaršije i svojim zdanjem upućuju na ono što ih čeka u nastavku. Ne možete otići do Kapije ili Tvrtka I Kotromanića, a da im se ne javite. Ne ide to tako. Niti možete otići do divnih tuzlanskih aleja, a da vas oni ne isprate. Proći ćete pored njih. Makar i slučajno. Jer oni su baš tu, na tom mjestu, gdje se spaja različitost kultura, zastali namjerno. Pa dobar dan, još jedan je lijep dan pred nama.
- De Ismete pomjeri se malo.
- Meša, znaš da ne mogu, ne budi smiješan.
Agić Nejra
Kako biste se osjećali da svako jutro ustajete, odlazite na fakultet koji niste željeli upisati, slušate predavanja koja vas ne zanimaju i onda i učite o onome što uopće ne volite? Anes Hodžić, nekada je bio učenik generacije, a sada je student koji obnavlja prvu godinu elektrotehničkog fakulteta. Sa svega 5 ocjena u indeksu, Anes studira ovaj fakultet samo iz jednog razloga: želja njegovih roditelja je da njihov sin jedinac bude inženjer.
Kumalić Emina
Možete li zamisliti da u garaži u kojoj je do jučer bio vaš automobil , nema više ništa? Kako bi ste se osjećali da saznate, da su nepoznate osoba, dok ste vi spavali, preturale po vašoj garaži, te vam ukrale automobil?
Kroz takvu situaciju prošao je 35-ogodišnji Edin Mešanovic iz Banja Luke, kada su mu provalnici ušli u garažu,koja je bila u sklopu kuće,te bez imalo buke i zvuka, izveli automobil iz garaže. Sve se to desilo dok su Edin i njegova prodica mirno spavali.
Žustra Tahir
Jesmo li dovoljno hrabri pomiriti se s činjenicom da je sve što smo godinama stvarali, pred našim očima nestalo u sekundi? Da li ste uspjeli sačuvati barem nešto, imalo vrijedno? Iako je odgovor nerijetko zavisan od naših individualnih reakcija, ipak za očekivati je da vam neće biti svejedno dok gledate kako vam zemlja odnosi sve što ste na njoj gradili! Tuzlanka Sabina Šehić, majka dvojice maloljetnih sinova, vrlo dobro zna kakav je to osjećaj. Poslije poplava koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu prije dvije godine još uvijek, kaže nije svjesna šta im se dogodilo. Samo zna da joj danas, dok čeka pomoć Grada za izgradnju nove kuće, pomoć pružaju dobri ljudi, baš kako je to i ona nekoć radila za druge. Dvije godine poslije ne zna ima li snage da ide naprijed, a nazad već odavno nema gdje.
KOMUNIKATIVNI LID
Agić Nejra
Ponedjeljak je. Počinje nova sedmica na fakultetu, a ti već od same pomisli na fakultetsku zgradu osjećaš mučninu. Slušaš predavanja, ali profesorove riječi kao da samo prolaze kroz tvoje uši. Dok kolege sa zanimanjem pričaju o zadacima i razmjenjuju rješenja, ti shvataš da si zalutao na tom mjestu. To nije ono što želiš da studiraš. Želja tvojih roditelja je da njihovo dijete bude inženjer.
Žustra Tahir
Sve što ste gradili godinama nestalo je u trenu! Dio po dio. Sprat za spratom. Munjevitom brzinom je otišlo u nabujalu rijeku. Sve čime ste raspolagali, sada je prošlost. Osjećate se izgubljeno. Kao da sanjate, ali ne možete se probuditi jer ipak je sve što vam se dešava surova java! Rijeka odnosi sve pred sobom. Vaše uspomene iz djetinjstva... Vaš dom. Vaše ognjište! Iako ste jedva izvukli živu glavu, tome ne pridajete značaj. Jer vaš život je zapravo bio u toj kući. Da, kuća je otišla u nepovrat.
Kumalić Emina
Popili ste svoju prvu kafu uz doručak. Djeca su spremna za školu,a supruga i vi za posao. Oblačite svoj sako. Uobičajena jutarnja rutina. Ulazite u vašu automobilsku garažu. U šoku ste. Zatekli ste je praznu. Vaš automobil nije tu gdje ste ga jučer nakon posla parkirali. Još ne možete da registrujete u kakvoj situaciji se nalazite. Mnogo pitanja vam prolazi kroz glavu. Nesigurnost i strah vas obuzimaju. Ne znate ko je to učinio, da li provalnici ili članovi porodice ili možda čak vaši kućni prijatelji. Neugodna situacija u kojoj se ne mozete snaći. Mnogo mutnih osjećaja i ne znate šta da učinite.
KONTRASNI LID
Kumalić Emina
Kanađanin Džoš Donavan je prije 5 godina postao milioner. Sreća je bila na njegovoj strani te je 2011 pobjedio na lutriji 3,5 miliona dolara. Uživao je u svim čarima bogataškog života. Kupio je veliku kuću,sa bazenom. Izlazio je na luksuzna mjesta sa manekenkama. Pio je najskuplja pića , te kristario svijetom. Odao se kocki i alkoholu. Danas živi u jednosobnom stanu u pregrađu gdje plaća kiriju. Bankrotirao je za samo 5 godina. Svoj poslijednji novac štedi za liječenje od alkohola.
Agić Nejra
Anes Hodžić je od osnovne škole bio čudo od djeteta. U knjižici je imao sve petice, na školskim predstavama igrao je glavne uloge, a na takmičenjima osvajao prva mjesta. Gimnaziju je završio kao učenik generacije i sa velikom željom: da bude glumac. Danas, Anes je drugu godinu za redom student prve godine elektrotehnike. Njegovi roditelji su željeli da njihov sin jedinac bude inženjer.
Žustra Tahir
Još početkom 2014. godine, Tuzlanka Sabina Šehić planirala je s mužem Rijadom nastaviti izgradnju drugog sprata njihove porodične kuće. Imala je sve: od lijepog pogleda zbog blizine rijeke, pa sve do divnih komšija. Kaže, htjeli su je završiti i urediti po ukusu kćerke koja bi na spratu i živjela. Poslije katastrofalnih poplava u maju iste godine, nisu imali šta nastaviti graditi i uređivati jer je nabujala rijeka, ona koja je kuću i činila drugačijom, nosila sve pred sobom. Tako i njihov dom! U samo nekoliko trenutaka izgubili su sve što su godinama gradili. Od kuće je ostalo tek djelomično suho tlo, s rješenjem geologa kao neuslovno za gradnju. Danas, ova porodica čeka rezultate konkursa Grada o bespovratnoj pomoći, kako bi dvije godine poslije, počeli ispočetka. Na drugom kraju grada. Daleko od rijeke.
CITATNI LID
Kumalić Emina
``Tijelo mi je bilo teško. Svako jutro sam skupljala snopove kose. Na nepcu sam mogla osjetiti ukus izgladnijeslosti. Nakon tri dana gladovanja , preživljavanja na vodi, stomak bi me jako bolio, a ja sam ga znala udarati ne bi li prestalo. Da se roditelji nisu borili za mene, umrla bih uvjerena da sam predebela sa svega 40 kilograma. `` kroz očaj nam je kazala 26-ogodišnja Ana Lazić iz Novog Sada, koja se do nedavno herojski borila sa anoreksijom, teškim poremećajem ishrane i psihe.
Agić Nejra
''Moj je život ionako već gotov... Ja sad želim samo da moja djeca ne prolaze sve ono što sam ja preživo, da žive normalno negdje gdje nema rata...'', pokušavajući da zaustavi suze, priča 27 – godišnji afganistanac Hasan Al – Salam, dok se njegov trogodišnji sin veselo igra plastičnom bocom, šutajući je uporno u žičanu ogradu. Hasan je na putu od rodnog Afganistana do makedonske granice izgubio suprugu, i sada sa dva sina i više od 5000 izbjeglica u kampu čeka da nastavi put ka svom konačnom odredištu.
Žustra Tahir
“Da mogu, opet bih učestvovao u ratu i borio se danas protiv takozvane države Ukrajine”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru English Vojislav Čarkić, nekadašnji komandant četničke divizije od 1992. do 1995. godine, koji je bio stacioniran u sarajevskom naselju Grbavica.
Ovaj 79-godišnji pravoslavni sveštenik, koji je sada u penziji, nije se samo borio nego je i krstio druge vojnike i predvodio njihove sahrane. Grbavica je bila odvojena od ostatka Sarajeva dok se nije potpisao mirovni sporazum u novembru 1995. tokom rata, Grbavicu su kontrolirale srpske snage i to je bila prva linija u opkoljenom gradu.
ANEGDOTALNI LID
Kumalić Emina
Nedjelja je. Iz kuhinje se osjeća divan miris. Postavlja se sto za ručak. Čuje se zveket kašika,noževa,tanjira. 26-togodošinja Ana Lazić iz Novog Sada, ni danas neće ni ručati ni večerati. Ovo joj je treći dan da nije zalogaj stavila u usta. Ne želi da ustane iz kreveta. Zna da će joj se smučiti kada ugleda tu silnu hranu na stolu. Kaze ostat će u krevetu, ako osjeti da je glad savladava popit će čašu vode, bit će joj lakše od toga. Smirit će je valjda. Ponekad joj i uspije ta metoda, a nekad joj se stomak trga od gladi, ali ona je uporna i prelazi preko svega. Pije samo flaširanu vodu koju ona sama kupi, jer se plaši da će joj majka ili otac dodati šećera u bocu, a ona ne može zamisliti osjećaj da se udeblja gram više. Njena majka je zove da ruča sa ostatkom porodice, iako zna da će Ana da odbije njen poziv. Anina majka Jelena kaže da to tako ide već 2 i po godine. Ana je ubijeđena da je debela, iako na visinu od 172 cm ona ima 42 kilograma.
Agić Nejra
Šator od grubog, maslinastozelenog platna, savršen za kampovanje u vrućim ljetnim noćima, 27 – godišnjem afganistancu Hasanu Al – Salamu i njegovom trogodišnjem sinu predstavlja jedini dom. Dani u kampu prolaze sporo, Hasan uglavnom vrijeme provodi čekajući u redovima hranu i mlijeko za sina. Noći su mu, kaže, posebno teške, jer kad god sklopi oči vidi samo blijedo, iscrpljeno lice svoje žene. Da je izdržala još par sati dok autobus nije došao po njih, sad bi bili skupa, pa makar i ovom mokrom, hladnom šatoru.
Kiša pada neprestano već tri dana i zemlja ispod šatora ne može primiti više vode. Nekad kada uspije zaspati, Hasana probudi dječiji plač iz susjednih šatora ili krčanje njegovog želudca. Kada je prije petnaest dana stigao u izbjeglički kamp, u šatoru je bilo samo troje ljudi. Sada ih je devet, gladni su, tijesno je i svi bi oni željeli da ih sutra kada svane, dočeka otvorena granica.
Žustra Tahir
I dok briše znoj sa čela i snašno odhukuje, Fatima nam još jednom demonstrira kako je jaka žena. Sa stativom preko ramena, kamerom ispod ruke, krečući se čaršijom, stiže na zadatak. Stativ je postavljen, kamera fokusirana, Fatima spremna za „hvatanje“ svih najzanimljivijih kadrova sa današnjeg skupa. Prije nego je upalila kameru, samo nam je tiho prošaptala: „uvijek sam znala da ću biti kamermanka“.
Četvrtak je običan radni dan za Fatimu Pašanović koja bilo da snima gradski intermezzo ili teške ljudske priče, uvijek bude na visini zadatka. Svoj zanat je ispekla još u ratu i tako svoje ime upisala u anale tuzlanske medijske scene. S novinarkom provjerava ispravnost tona na mikrofonu jer sve mora besprijekorno funkcionisati u trenutku „novinarske borbe“ za uzimanje izjava od glavnih aktera. Uz instrukcije koje prije svakog snimanja kamermanka Fata daje svojim kolegama novinarima, namiguje producentici. To im je šifra koja označava „sve je spremno“. Novinarka sa desne Fatimine strane, kamera ispred nje, producentica sa boka, sagovornik u pravom uglu. Svakodnevna je to formacija u kojoj radi ova naizgled obična, ali ipak posebna žena.
DESKRIPTIVNI LID
Kumalić Emina
Dvije obale rijeke Jale, dvije strane grada, spojio je most hladnog betona i četri crna čuvara na njemu.
Osamdesetogodišnji mladoliki starci pognuto stoje, oborenih glava poput visibaba. Na tvrdim leđima nose kandalebar. Sudeći po grčevitom izrazu lica, on im vjerovatno predstavlja teret. Oni ipak tu stoje zamrznuti, ukočeni i ne miču već dugih 80 godina, otkad ih je isklesao i tu postavio Franjo Leder. Tamna mišićava tijela, izvajana od crnog vještačkog kamena dobro podnose svaku vremensku nepriliku.
Ne ometa ih ni kiša ni sunce, čak što više, lijepo ih je gledati dok sunce miluje šarenilo kandalebarskih stakala, pa oslikava dugu na sivim betonskim pločama. Zavaravaju oni tako maštovite oči prolaznika i desne a i lijeve obale. Neka duge i boja života, razbija ona tako tamu koju oni sami po sebi nose, ubija monotoniju žubora mutne Jale koja svih tih godina teče ispod njih.
Mušanović Sabina
Stoje pognuto četri osamdestogodišnjaka, čuvaju čvrsti betonski most. Most stoji u centru Tuzle kao blijedi smibol grada. Lice kamenih spavača nije naborano. Nema vijuga i sitnih urezanih linija oko očiju. Sva četverica nose na leđima kandalebare obojenih stakala. Šarenilo stakala podsjeća na vječnu dugu. Tuzlaci su već odavno upoznati sa mladolilkim starcima, ali su turisitima uvijek tajanstvena atkrakcija iz koje žele pročitati više. Nategnuti, savrseno oblikovani mišići isklesani od tamnog,crnog vještačkog kamena, ostavljaju utisak da im je mnogo težak taj ćup kojeg nose na leđima. Zategnuta atletska, masivna tijela, ali lica zgrčena, bolna, pokorena. Pozdravljaju oni tako prolaznike i jedne a i druge obale rijeke Jale. Stoje već dugih 80 godina, otkako ih je izvajao i tu postavio poznati kipar Franjo Leder. Dao je obećanje da će most vječno spajati dvije strane grada, a četri jaka čovjeka sa teretom na ledjima ukočeno stajati i godinama prkositi suncu, mjesecu , kiši i ledu.
Agić Nejra
''Kod Ismeta i Meše'', reći će tuzlaci kada ih pitate gdje da se nađete. ''Ismet i Meša'', reći će oni opet kada pitate za simbol njihovog grada. Na ulazu u najljepšu gradsku ulicu stoje jedan naspram drugog dva skamenjena čovjeka, dva visoka kipa, nedovoljno velika da pokažu pravu veličinu ljudi u čiju su čast podignuti.
Najveći tuzlanski umjetnici: književnik Meša Selimović i slikar Ismet Mujezinović, odavno više nisu među živima, ali skulpture njihovih tijela, stojeći na sred rodne im Tuzle, već sedamnaest godina prkose zaboravu na njih i njihova djela... Kao da tako nepokretni, a opet upadljivi, žele da opomenu hiljade ljudi koje prođu kraj njih: svi mi počnemo da cijenimo druge ljude tek kada ih više nema. Oba su kipa iste sive, kamene boje. Isklesani su u bronzi, ali njihova autorica Marija Ujević, znala je da ni kipovi od najljepšeg zlata ne bi bili zlatni koliko su to Ismet i Meša bili. Možda simbolično, Marija ih je izradila višim od njihove prirodne visine.
Meša, stojeći uspravan i ozbiljnog izraza lica, s rukama u džepovima dugačkog kaputa, gleda u svog kolegu Ismeta, kao da se raduje što ga konačno upoznaje. Živjeli su u isto vrijeme, nikada se nisu vidjeli, a sada su tu tri koraka jedan naspram drugog, osuđeni na vječno druženje. A Ismet... Naslonio se na uličnu svjetiljku, i umorno prebacio desnu preko lijeve noge, kao da hoće da odmori od šetnje dugim tuzlanskim Korzom. Kosa, dugačka do uha, neuredno mu prebačena na jednu stranu. Zamišljeni pogled uperio je Ismet negdje pokraj svog skamenjenog prijatelja, a vrat mu pokrila široka kragna kaputa... Čini se da su se Meša i Ismet upoznali nekog hladnog zimskog dana.
Žustra Tahir
Glavna gradska pješačka zona. Ili barem najatraktivnija. I njih dvojica. Prkosni oblacima, kiši i suncu, poganom vremenu, čudnim ljudima i silnim pogledima, Ismet i Meša stoje uhvaćeni kao slika u njihovom najopuštenijem izdanju. Uhvaćeni u trenutku susreta, prijateljski naklonjeni jedan drugom u pozama koje odišu međusobnim poštovanjem. Onako kako danas ljudi ne znaju stati. S rukama u džepovima, dugog boemskog kaputa, zastade Meša. Zastade u trenutku zauvijek. A naspram njega, naslonjen o stub ulične rasvjete, s jednom nogom u koljenu povijenom preko druge, stoji Ismet. Čuvajući ispod ruke svoja djela. Sakrivena od očiju znatiželjnika.
S pogledima u daljinu pričaju priču. Jednu, dvije, deset, hiljadu ispričanih do sada imaju iza sebe, u centru grada gdje se spajaju istok i zapad, sjever i jug. U centru tuzlanskog života. Koliko li bi sada bilo mudrih Mešinih izreka poslije svega što svakodnevno gleda ispred sebe, preko Ismetovog ramena, u pravcu Kapije. Iza njega ga ništa ne zanima, ne okreće se, taj ugao prepušta svom prijatelju. Kakvi li bi tek crteži nastali da je Ismet bilježio sve početke i prekide ljubavnih veza, susrete dobronamjernih osoba, čudne situacije na platou ispred sebe. A bilo ih je raznoraznih.
Ljudi koji licem u susret dolaze Meši postaju dijelom njegovog romana koji bi se sigurno zvao „Ja u vremenu, ljudi u prolazu“. Sve to on bilježi svojim zamišljenim pogledom, širom otvorenih očiju i stavom kao da bi sada krenuo svojim likovima iz romana u susret. A kada pokret postane priča, tada mu već ode iza leđa, a ko bi se okretao? Ismet to njemu dočara u svom stilu jer pogledom isprati svakog pojedinca dok ne zamakne iza čoška.
Mala je ovo čaršija, znaju Meša i Ismet sve, dođe to do njih samo. A kako i ne bi kada su čuvari ulaza u srce grada. Otvaraju svim dobronamjernicima dušu čaršije i svojim zdanjem upućuju na ono što ih čeka u nastavku. Ne možete otići do Kapije ili Tvrtka I Kotromanića, a da im se ne javite. Ne ide to tako. Niti možete otići do divnih tuzlanskih aleja, a da vas oni ne isprate. Proći ćete pored njih. Makar i slučajno. Jer oni su baš tu, na tom mjestu, gdje se spaja različitost kultura, zastali namjerno. Pa dobar dan, još jedan je lijep dan pred nama.
- De Ismete pomjeri se malo.
- Meša, znaš da ne mogu, ne budi smiješan.