Baraka pet Be
Miroslav Krleža

U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.
Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti strše kao iveri. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksa". Taj cuvaks samo je na proputova nju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Čiča Tomina koliba
Harriet Beecher Stowe
U taj čas se otvore vrata i u sobu stupi malen dječak, mješanac, od neke čitiri do pet godina. U njegovoj je pojavi bilo nešto osobito lijepo, što je osvajalo. Crna mu je kosa, fina kao svilena vlakna, padala u sjajnim kovrčicama na okruglo lice s jamicama, a velike crne oči, pune vatre i nježnosti, virile su ispod dugih, bujnih trepavica, dok se radoznalo ogledavao po sobi. Krasno mu je odijelo, brižno skrojeno od grimizna i žuta sukna, lijepo pristajalo, ističući tamnu boju njegove puti i obilje njegove ljepote. Pomalo komičan, a sigurnost u njegovu ponašanju, spojena s bojažljivošću, pokazivala je, da ga gospodar pazi i mazi.

Zlatarovo zlato
August Šenoa
Mladiću jedva bijaše dvadeset godina. Lice blijedo, plemenito, kosa odugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnom trepavicama dvije žive zvijeztde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od nebrige i sjete. Naherio je kapu kunicu na uho, a orlovo pero treptilo mu je za kapom. Haljina je od plavoga platna i ima velika plava dugmeta, a uske hlače višnjeve boje savijahu se oko jakih nogu. Niz široka leđa padaše mu teška, crna kabanica, pod grlom sapeta crnom sponom. O boku visila muu je sablja krivošija, a za pojasom od žute mletačke svile stajala malo puška, srebrom okovana. Takov bijaše mladić.

Muljika
D. Šimunović

Boji je oko četrnaest godina, ne leži nikad, hoda hitro, gleda blago ali bistro, pa možda i nije bolesna. No nije ni crvena i jedra kao druge.
Vitka je i bijela, tamnih, krupnih očiju no namastirčani vele da je suha i žuta. U drugih se oči i ne vide od mesa, crvene se kao kukurijek, potuku se s lugarom za uže ili sjekiru a ona nije taka. Bit će, dakle, da je bolesna.
Zato su je i zvali Muljika, jer je bila kao muljika. Uzalud. U gradu bi rekli da je kao parski mramor, a namastirčani: "muljika pa muljika!"
I kosa je u nje nekako čudnovata; valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, čvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni đuli, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.                                                                                                             

Starac i more
E. Hemingway

Starac je bio mršav i koščat, s dubokim borama na šiji. Obrazi mu bijahu posuti smeđim mrljama od benignog raka kože što ga izaziva sunce svojim odsjajem na tropskim morima. Mrlje su mu se protezale niz obje strane lica, a na rukama je imao duboke žuljeve od povlačenja teških riba na povrazu. Ali ti žuljevi nisu bili svježi. Bili su stari kao i erozije u pustinji bez riba.
Sve je na njemu bilo staro osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene.

Povratak Filipa Latinovića
Miroslav Krleža

SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad tešklm, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i lumpao sa ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra – dok živi.
Na uglu, gdje se je kao mali dečko igrao sa svojim bijelim janjcem, stajalo je gradilište obzidano kao čovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za ženske steznike i koksove patent-peći: steznici su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne gvozdene patent-peći lizao je plamen.
Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao dalje. Osjećao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prstima, među rebrima, u mesu, i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne. Dugo je stajao pod vitkim ženskim steznicima, a prsti su mu bili puni prašine i maltera, jer je zid bio star, pljesniv, s pjegama od salitre. Prošao je pokraj njega jedan pekarski naučnik s mrežom topla peciva: zamirisale su žemlje i čulo se dugo iza ugla kako pekar vuče svoje papuče po asfaltu.
Zastao je Filip kod tog starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom kao da dira jedan dragi i zaboravljeni grob. Kiša je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta provirivale su na sve strane cigle, a tek na jednom mjestu ostao je još modrikasti jezičac koksovog plamena pod stalkom naslikane gvozdene patent-peći; ugledavši taj davno pokojni znamen, Filip je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam.
Čuli su se ljudski koraci iza ugla. Prošao je pekarski naučnik s mrežom topla peciva; zamirisale su žemlje i čulo se dugo iza ugla kako pekar vuče svoje papuče po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u loncima, zaključana vrata, verige, lavlje glave, kameni pragovi i mjedene ploče stanara; gdje-gdje po koje starinsko zvonce. Pod jednokatnicom stajala je svjetiljka. Ona ista, koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijih dječačkih kriza: taj upaljeni narančasti odraz promatrao je noći i noći na stropu između zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamičac je svjetiljčin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna ribica između četiri stakla prljave posude.
Sve je bilo sivo, a kuća je izgledala neobično mračnom, upravo tamnosmeđom. Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrčila se sva kao da umire, a usne su joj bile natečene, zmije riđovke u glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana, kao tvrđavna. Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno strana pomisao, da je pod tim krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jedamput, davno) raslo njegovo vlastito, krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo.

Mejtaš
Miljenko Jergović

Radiosarajevo.ba
Mejtaš je trg nad gradom. S tog mjesta vidi se Sarajevo, ili ono što je Sarajevo bilo sedamdesetih i osamdesetih godina. Ime je dobio po kamenom kubusu, na koji se tokom dženaza namaza polagao tabut. Mejtaš je kamen za mrtvaca.
Ali groblje nije bilo tu, na mjestu na kojem stojiš. Ono se nalazilo s lijeve strane, na padini na vrh koje je sagrađen Dom izviđača i opservatorija Čolina kapa. Tu je, još za našega vremena, bilo sačuvano nekoliko nišana. Ali mejtaša, kamena za mrtve, odavno nema i ne zna se što je sa njim bilo. Bit će da su ga razbili u manje kamenove i uzidali u neku kuću.
U širinu, Mejtaš se prostire između Ulice Mehmeda paše Sokolovića i Nemanjine. Na taj trg na brijegu stizalo se Ulicom Mahmuta Bušatlije, koju su svi zvali starim imenom: Dalmatinska. Usporedo s Mehmed pašinom na mejtaški trg ulijeva se uska uličica Ivana Cankara, koja dijeli ugao s Ulicom Miladina Radojevića. Usporedo s njom ulica je Ahmeta Fetahagića, dalje, pogledom koji ide suprotno od kazaljke na satu, još jedna je uličica: Mile Vujovića. Ona se na Mejtaš spušta niz dvadesetak stepenica, pa prolazom kroz stambenu zgradu, sagrađenu pedesetih ili šezdesetih godina, u čijem je prizemlju samoposluga. Slijedi Nemanjina ulica, i na kraju Ulica Mustafe Golubića.
Sedamdesetih, u vrijeme tvoga odrastanja, na Mejtašu je, pri vrhu Dalmatinske, bila malena pumpa za lož ulje, s dvije pumpne stanice od kojih je jedna uvijek bila pokvarena. Nafta je tih godina bila jeftina, ili su peći naftarice ušle u modu, tek većina Mejtašana grijala se na lož ulje. U kupovinu se išlo s plastičnim kanisterima od pet, deset, dvadeset i dvadeset pet litara. Obično su dolazile cijele obitelji: curice s kanisterima od po pet litara, dječaci deset, majke dvadeset, očevi dvadeset pet litara. Katkad bi se čekalo u redu i po pola sata, da se natoči nafta.

Dva jablana
Često bi, već sredinom rujna, naglo zahladilo, preko noći bi došla zima, a nitko nije na vrijeme kupio lož ulje. Tako bi se ranim jutrom, prije posla, u šest, pola sedam, nizbrdo, prema Mejtašu, spuštale porodice s kanisterima. Očevi bi kašljali, s cigaretom među zubima, matere bi po ulici skupljale djecu, a spavačima bi, iza zatvorenih prozora, u san dolazio zvuk praznih plastičnih kanti, koje se sudaraju u ritmu dječjih koraka. Bio je to zvuk jeseni.
Zimi, kad dobro smrzne, i kad se niz Ulicu Miladina Radojevića uglača zaleđena sanjkaška staza, trebalo je vještine da se na vrh uznesu kanisteri s lož uljem.
Početkom osamdesetih je, valjda, svijetom zavladala još jedna naftna kriza, lož ulje je poskupilo, narod se vratio drvima i ćumuru, a pred Zimske olimpijske igre 1984. napokon je provedena plinifikacija Sarajeva, tako da je malo nakon Titove smrti nestalo i pumpe za lož ulje.
Nad pumpom su rasla dva gorostasna jablana, iznikla davno, još u Otomanska vremena. Možda ih je posadio neki siromašak koji se brinuo o mezarju, i od toga živio. Ili su se po Dudi-bulinoj mahali naganjala balavurdija, pa su se zabavljali tako što su jedni druge šibali po golim nogama tankim, vitim šibama. Tako su se čeličili, i odrastali u buduće jalijaše, razbojnike i palikuće, ili u askere, koji će braniti granice carstva i ginuti po Galiciji, Slavoniji i Ugarskoj, braneći zemlju od krsta i od nevjernika. I kad su se dobro išibali, u akšam, jednoga proljetnog dana, ne misleći što čine, zaboli su šibe u vlažnu i toplu zemlju. Iz tih su šiba izniknula dva golema mejtaška jablana, zdrava i jaka, u koja su, za ljetnih oluja, često udarali gromovi. Govorilo se da privlače gromove, jer sigurno rastu na nekoj dobroj vodenoj žili.
Pod kraj povijesti mejtaške pumpe za lož ulje, jablani su se naglo počeli sušiti. Vjerojatno se prošupljio nesolidno sagrađen betonski spremnik, zemlja se natopila naftom i otrovala ova dva čudesna stabla. Došli su komunalci s kamionima, i sjekli ih dugo, danima i tjednima, jednoga ljeta početkom osamdesetih. Kada smo se vratili s mora vidik je bio prazan i pust, poput usta bezubog čovjeka. Jablana više nije bilo, ni priče o njima. Djeca koja su tih godina odrastala po Mejtašu danas su već navršila tridesetu, i ne sjećaju se da su tu ikada rasli jablani. Ti jablani su u podsvijesti starije braće i očeva. Izniknut će, opet, na Sudnji dan.
Još jedan jablan stoji pri vrhu Ulice Ahmeta Fetahagića. Golem i raskošan, otomanski spomenik, nišan među drvećem.
Prošloga ljeta, krajem srpnja, dan je bio sunčan i čist, nigdje oblačka. A onda se najednom u pola sata natmurilo, tresnuo je grom u vrh tog jablana, i po komšiluku sagorio bijelu tehniku. Majci je ubio kompjutor, za koji, ionako, više nije mogla sjesti. Došao je komšija informatičar i odnio ga na popravku, da bude kad ona ozdravi. Kompjutor je nakon desetak dana vraćen, popravljen. Ona je umrla, a da ga više nikada nije uključila. Gromovi nam više neće udarati u jablane, jer nas više tamo nema.

Il kal di Bilava
Najveća i najljepša zgrada na Mejtašu, koja stoji između Mehmed pašine i Ivana Cankara, siva dvokatnica s gipsanim ukrasima u obliku menore i Davidovog slova. To je jedna od sedam sarajevskih sinagoga, Il kal di Bilava, koju su, malo po dolasku Austro Ugarske, za svoje potrebe sagradili članovi jednoga sefardskog dobrotvornog društva.
Tada je, preko puta, na mjestu samoposluge, još uvijek stajala Dudi-bulina džamija. Bila je to stara i trošna, sirotinjska mošeja, bez kulturno-historijske vrijednosti, ali važna u životu i trajanju jedne gradske mahale. Kasnije je nekoliko puta gorjela u požarima, stradavala i urušavala se, sve dok je u neka doba, valjda za Kraljevine Jugoslavije, nije nestalo.
Sinagoga je tu postojala sve do Drugoga svjetskog rata. A onda su sarajevski Jevreji, ime po ime, preselili na drugu obalu Miljacke, na lijepi i tužni spomenik na Vracama. U školi smo učili da su ih poubijali ustaše i Nijemci, ali žalosna istina je da su, između ostaloga, Jevreji stradali i od velike komšijske ljubavi.
Sedamdesetih, u nekadašnjoj sinagogi bile su društvene prostorije i nekoliko sirotinjskih stanova. Jedan je Slavenko, od nas dvije godine stariji, imao prozor nad kojim je stajalo gipsano Davidovo slovo.
Na uglu Cankareve, ispred sinagoge, telefonski je stup, na koji su, pribadačama, prikivane smrtovnice. Bilo ih je zelenih, crnih i onih najtužnijih, plavih. Zelene muslimanske, crne kršćanske i ateističke, s crvenom petokrakom zvijezdom, plave su bile smrtovnice mladih ljudi.
Između Miladina Radojevića i Ahmeta Fetahagića duga je katnica, sagrađena u austrougarska doba. Dvorišna kapija vodila je prema stanu u prizemlju, u kojem je živio moj školski drug Behaudin, sin starog bjelobradog hadžije, s mnogo braće i sestara. Lijevo od kapije, uz Behaudinove prozore, obućarska je radnja, u kojoj su svi popravljali cipele ili stavljali gumu na pete. Do obućara je bila zelenara "kod Alje".
Iako je bila u takozvanom društvenom vlasništvu, pripadala je nekoj trgovačkoj tvrtki iz Kiseljaka, svi su tu radnju identificirali s njezinim poslovođom. Aljo je bio prosijed, mršav muškarac, u plavoj radničkoj kuti, i nabavljao je najbolje voće i povrće, bolje nego u svim drugim zelenarama u okolini. Ili se na Mejtašu i okolici vjerovalo da je tako? Možda su širom Sarajeva tih godina ljudi vjerovali da je baš u njihovoj piljarnici najbolje voće i povrće u gradu?

Dolina
Kod Alje se dolazilo u kupovinu i na stajanje. Na pijacu Markale išlo se jednom ili dvaput tjedno, obično petkom, bila je to velika kupovina, ali kod Alje se dolazilo svakoga radnog dana, po kilo jabuka, dvije-tri mrkve, bamiju... Na stajanje su dolazile žene u šlafrucima, s maramama na glavama, ispod kojih su izvirivali plastični, ružičasti i plavi vikleri, ali i muški svijet, umjereni alkoholičari, bubrežni bolesnici, sitni činovnici u depresijama i ranim invalidskim mirovinama. Razgovarali su s Aljom o zdravlju, žalili se na stalna poskupljenja, na "skupotinju", kako bi to govorili došljaci i doseljenici iz pasivnih krajeva. U zelenari su se prepričavali bezazleniji tračevi, tko je umro, tko se odselio, tko je slomio nogu na poledici, a onda bi se saznavalo i da se neki bivši komšija javio iz dalekog svijeta u koji se davno odselio, s Alipašinog polja, iz Beograda ili iz Kalifornije, to je, zapravo, bilo svejedno, jer je u to vrijeme bilo dovoljno da se s Mejtaša odseliš na Alipašino polje, pa da te godinama ne sretnu i da desetljećima ne prošetaš Mejtašom.
Sarajevo je grad koji se oduvijek spušta prema vrlo uskoj dolini jedne planinske rječice. Sve je tu uzbrdo, uspušeš se i kad pomisliš koliko su Pothrastovi visoko, gdje je samo Sedrenik, gdje su Jarčedoli, tako da se ljudi, u pravilu, ne vraćaju u mahalu iz koje se jednom odsele. Nemaju više tu šta da traže, a nikome se baš uzbrdo ne šeta, jer to onda i nije šetnja nego planinarenje. A zašto bi čovjek planinario usred grada? Tako je, barem, bilo sedamdesetih i osamdesetih. Kako je danas ne znam. Sve ono što nam je trebalo, škola, banka, robna kuća, ambulanta, nalazilo se u dolini.
Zato je ljudima kod Alje bilo jednako čudo sresti nekoga tko se odselio na Alipašino polje ili na Novi Zeland.
Samoposluga je otvorena početkom sedamdesetih. Velika, svijetla i raskošna, s blagajnicama svježih frizura, u snježnobijelim radnim ogrtačima. Izgledale su kao doktorice. Stotinjak metara dalje, na početku Nemanjine, ubrzo zatim otvoren je i prvi mini market. Mini marketom su se nazivali manji dućani, koji su nadrasli granap, ali nisu dorasli do samoposluge. Početkom osamdesetih, ispred samoposluge je postavljen i prvi novinski kiosk.

Sarajevo
Na uglu Mehmed paše Sokolovića, uz sinagogu je stajala telefonska govornica. U početku, izdužena staklena kućica, s crnim telefonskim aparatom i debelim imenikom, koji je izgledao kao neka raskupusana enciklopedija. Sedamdesetih, telefoniralo se na kovanice, a kada je, malo pred Titovu smrt, započela ekonomska kriza, s njom i inflacija, kupovali su se žetoni za telefoniranje, metalni, okrugli, s rupom na sredini. Kasnije će ih zamijeniti plastični žetoni, a krajem osamdesetih pojavit će se kartice za telefon. Tada više nije bilo kućice za telefoniranje. Umjesto nje pojavio se komad pleksiglasa, koji bi jedva zaklonio onoga tko telefonira. Tada su već nestali i imenici.
Obiđimo još jednom, posljednji put, pogledom svih sedam mejtaških ulica. Leđima smo okrenuti prema gradu, stojimo nasred trga, promet je rijedak, jedva da naiđe koji auto, nema ni taksi stajališta ispred sinagoge (pojavit će se tek krajem osamdesetih), nisu postavljeni ni semafori...
Mehmed paše Sokolovića najstarija je i najšira mejtaška ulica. Prva nam je s desne ruke. Nekada je povezivala Banjski brijeg, ili Nalčadži hadži Osmanovu mahalu, s Dudi-bulinom mahalom, današnjim Mejtašom. Alija Bejtić, u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva, koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva, piše da je Mehmed pašina ulica prosječena, po današnjoj svojoj trasi, a vjerojatno prvi put i temeljena, još u šesnaestom stoljeću. Zvala se, u gornjem dijelu Banjski brijeg, jer se nalazi iznad Gazihusrefbegova hamama, ili banje. Prvi put je, piše Bejtić, ulica tako nazvana 1931. godine.
Ivana Cankara stari je, sirotinjski sokak, od kućica koje su načinjene od čerpića. Te žute cigle od nepečene gline topile su se, stoljećima, na svakoj većoj kiši, ali se do dana današnjeg nisu sve rastopile. Sarajevo je, velikim stojim dijelom, i to onim davnijim i sudbinskijim, sazidano od blata. Priče ovoga grada su od blata, kada ih pričaju Isak Samokovlija i Ivo Andrić. Jedna od Andrićevih priča zbiva se u Ulici Ivana Cankara, na Mejtašu, pokraj sinagoge. Nekada, ulica se zvala Tuzlina, po vratničkoj porodici Tuzlo, iako se ne zna što su Tuzle radile na Mejtašu, kada nisu živjeli tu, pogotovo u ovoj najsirotinjskijoj mejtaškoj ulici, po Ivanu Cankaru nazvanoj početkom pedesetih.

Braća po sjećanju
Naša ulica nazvana je po Miladinu Radojeviću, narodnome heroju, Hercegovcu, rodom iz Stoca, o kojem postoji lijepa priča. Školovan čovjek, državni činovnik i član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, organizirao je ustanak na Trebeviću. Poginuo je rano, već u jesen 1941, boreći se kod Kalinovika prsa u prsa s ustašama. Oni su ga i pokopali, ali su ga seljaci iz sela Šivolje noću potajno iskopali i sahranili ga, uz pravoslavni obred, na svome groblju.
Tu smo se doselili u ljeto 1969, iz one zgrade gospođe Emilije Heim pokraj Narodnog pozorišta.
Moj djed Franjo Rejc živio je tu samo tri godine. Umro je u ranu jesen 1972. Ali i u te tri godine samo smo ljeti bili tu, a zimi, u jesen i na proljeće živjeli smo u Drveniku. Međutim, kada bi se vraćao iz grada taksijem – a morao se vraćati taksijem zbog svoje astme – i kada bi taksistu rekao svoju adresu, znao bi vozi li ga neki "stari Sarajlija" ili netko tko se u Sarajevo doselio. Stari Sarajlija bi na spomen Ulice Miladina Radojevića upitno uzvraćao:
- Sepetarevac?
- Da, Sepetarevac.
Bilo je to sjećanje. Mom Nonetu je bilo neobično važno da ljudi imaju sjećanje. Nije imao ništa protiv onih drugih, onih koji su zaboravljali ili su se odnekle doselili, samo mu je bilo važno da oko njega postoje oni koji se sjećaju, i bilo mu je draže da ga taksist pogleda onim kosim taksističkim pogledom i kaže: „Sepetarevac?“, nego da samo šuti i vozi ga u Mile Radojevića ulicu. Njegov život bio je u sjećanju. Nikada nije sagradio kuću, nije zaradio veliki novac, nije mu život nanio sreće. Sadašnjost je bila, uglavnom, žalosna, budućnost je bila prijeteća. A prošlost, prošlost je bila raskošna i bogata pričama. Zato su bili važni i taksisti koji su znali upitati: „Sepetarevac?“. Pokazivali su da se i oni sjećaju, da je i njima sjećanje važno. Bili su mu braća po sjećanju.
Uz Dudi-bulinu džamiju tekao je potočić, koji bi u proljetna doba i s jeseni narastao u bujicu. Ali ljeti mora da je bilo lijepo, uz tu plitku živu vodu, na Mejtašu, na ledini, gledati grad u vrijeme ljetnih ramazana, prije nego što se kandilji popale. Taj potok se u svome gornjem dijelu zvao Kevrin potok, a samo stotinjak koraka niže Mejtaša mijenjat će ime u Buka potok. Kevrinim su ga zvali po porodici Kevra, zanatlijama limarima, koji su živjeli tu, negdje kraj potoka. Godina 1934. i 1935, u vrijeme velikih komunalnih zahvata u gradu, kada su prekriveni i neki drugi sarajevski potoci – recimo, Bistrički i Koševski potok – nestalo je i tog potočića, a na njegovom je mjestu prosječena ulica koja će se do poslije rata tako i zvati: Kevrin potok. A onaj dio, ispod nekadašnjeg mezarja i livade ispod Doma izviđača, gdje se potok zvao Buka, nastat će Ulica Stake Skenderove.

Oni koje više ne srećemo
Šezdesetih godina Kevrin potok mijenja ime u Ulicu Ahmeta Fetahagića, koju komšiluk i dalje zove po Kevrama. Ne iz tvrdoglavosti i velike dosljednosti, pa ni zbog sjećanja do kojeg je Nonetu i njegovim taksistima bilo toliko stalo, nego da bi se razlikovali od ljudi izvan naše mahale. Naime, samo su Mejtašani, ili Mejtašlije, Kevrin potok tako zvali. Nije to bilo jedno od onih jakih toponimskih imena, koja su preživljavala i promjene carstava, i izmjene stanovništva, i humana i nehumana preseljenja: Kevrin potok Sarajlijama je bio, uglavnom, mimo ruke, važan onima koji su tu stanovali.
Nazvali su ga po Ahmetu Fetahagiću, čije je ime ponijela i jedna gradska škola – u kojoj sam kao osmoškolac pobijedio na republičkom takmičenju iz geografije i zemljopisa – predratnome studentu i španskome borcu, jednom od velikih partizanskih junaka Drugoga svjetskog rata, koji je poginuo baš na Božić po gregorijanskome kalendaru, godine 1944, kod sela Izačić, nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se danas nalaze granične rampe između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U Ulici Mile Vujovića, maloj, neuglednoj, nikakvoj, u tom ćorsokaku, koji je u dnu završavao stepenicama, niz koje se spuštalo na Mejtaš, kroz kratki pasaž, zapišan mjehurima mahalskih pijanaca i očajnika, stanovali su, u jednom suterenu, Nađa i Šerif s djecom. Nađa je bila Zehrina kći, a Nona, kako u životu i nije imala bolju prijateljicu od Zehre, prenijela je prijateljstvo na njezino dijete. Išli smo kod Nađe i Šerifa u posjete, barem jednom mjesečno. Na neravnom, obijeljenom zidu, pod niskim stropom njihove dnevne sobe, visila je tapiserija na kojoj je bila prikazana Ćaba. Golemi crni kamen, a oko njega poput mrava sitni ljudi. I sve to ukrašeno ornamentima. Sjedili bismo tu, ušuškani i zaštićeni, na niskim sećijama i stoličicama. Nona je razgovarala s Nađom, a ja sam čika Šerifa ispitivao o njegovom motoru. Imao je veliki crni motocikl s prikolicom. Njemački. Uspravan, crn čovjek, s klerkgebelovskim brčićima, Šerif je bio ozbiljan čovjek iz mog djetinjstva. Umro je mlad. Ali tada su se već bili preselili, negdje u Novo Sarajevo, tamo gdje žive ljudi koje više ne srećemo.
Mile Vujović, po kome je ulica nosila ime, bio je učitelj, Sarajlija sa Nadkovača, kulturno-prosvjetni referent Užičke partizanske brigade. Poginuo na Zelengori, travnja 1947. su mu kosti prenesene na groblje kod Lava, da leži tu na svom.

Veliki park
Nemanjina ulica je, kao i Mehmed pašina, prosječena još u šesnaestom stoljeću. Bila je sokak u Kulin hadži Balinoj mahali, koju će narod pamtiti kao Čekalušu. A Čekaluša nije dobila ime po čekanju, ni po čekačima, kao što bi se danas pomislilo. Izvorno, to je bila Čegaluša, i vjerojatno je, piše Alija Bejtić, dobila ime po Čegaleu, kako su zvali velikoga vezira Rustema pašu, koji je sagradio Brusa bezistan i onaj čudesno lijep mostić na rijeci Željeznici.
Rustem paša umro je 1561, a ako ne laže mletački bailo Navagere, bio je rodom iz nekog zaseoka vrlo blizu Sarajeva. Kako je u to vrijeme i ovo bio samo jedan sarajevski zaseok, koji se zvao Bilave, možda je tu i rođen veliki vezir Rustem paša. Istina, tu priču kvari Hazim Šabanović, ozbiljan povjesničar i istraživač, koji naosnovu dokumenata tvrdi da je Rustem paša rodio u Hercegovini, u Bijelom Polju kod Mostara, kao rođeni brat onoga Karađoz bega, po kojem će se nazvati i ona čudesna mostarska džamija, kojoj je Skender Kulenović posvetio još ljepši sonet.
Po Stefanu Nemanji, osnivaču slavne srpske dinastije, ulica je nazvana 1919, jedne od onih naših godina koje su smatrane godinama oslobođenja, da bi, potom, bile proglašene za godinama porobljenja.

Puni krug
U Nemanjinoj postoji jedna vrlo strma čikma. Čikme su apendixi, slijepa crijeva, crvuljci sarajevskih ulica i sokaka. U Nemanjinoj čikmi, u stanu od jedne sobe, sa zahodom na hodniku, odrastao je moj otac. U jadu i siromaštvu neprijateljskog djeteta. Tu je živjela njegova mati, moja baba Štefanija. Samo sam jednom bio kod nje.
I na kraju, prije nego što ćemo zatvoriti puni krug: Ulica Mustafe Golubića. Nekada se zvala po hrvatskome i jugoslavenskom političaru Anti Trumbiću, a u lipnju 1948, dvadesetak dana prije Rezolucije Informbiroa, imenovana je po uhodi i Kominternovom atentatoru Mustafi Golubiću. U toj ulici nalazi se nekoliko lijepih austrougarskih ladanjskih vila, oronulih i propalih, i Dom milicije, iznad Velikoga parka, mezarja koje je u austrougarska doba pretvoreno u vrlo lijep, dobro uređen i osmišljen park, kojem su novojugoslavenske vlasti dodale i javni zahod. Nisu mislili o tome da je to nečije groblje. Sarajevo je puno grobalja, ali i nestalih ljudi, imena, a pomalo i nestalih naroda.
Nema ih i neće se vratiti.

Čarobni brijeg
Tomas Man

Hans Kastorp — tako se zove mladi čovek — sedeo je sam u jednom malom kupeu sa sedištima prevučenim sivom čojom, sa svojom ručnom torbom od krokodilske kože, poklonom njegovog ujaka i staraoca, konzula Tinapela — da ovde odmah pomenemo i ovo ime — sa svojim zimskim kaputom koji se njihao zakačen o kuku i svojim umotanim pledom; sedeo je kraj spuštenog prozora, i kako je popodne bivalo sve svežije, on, pošto je bio razmaženo dete i mekušac, beše podigao jaku svoga po modi širokog, svilom postavljenog letnjeg vrskaputa. Kraj njega na sedištu ležala je knjiga u mekom povezu, sa naslovom Ocean steamships, koju je na početku puta čitao; sad je međutim knjiga ležala zanemarena, dok je u kupe ulazio dah teško brekćuće lokomotive i prljao njen omot česticama čađi.

Orlovi rano lete
Branko Ćopić

Stričevo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali Stricem zato što je bio najviši u čitavoj školi, pa je ličio na nekog zajedničkog đačkog strica. Osim toga uvijek je nosio čakšire, prsluk i slamni šešir svog mršavog sitnog strica, a zimi, bogme, i stričeve stare cokule, krut crn gunj i dugačak šal, kojim bi se omotao oko vrata jedno četiri puta. Dječak je bio siroče, bez oca i matere, stric ga je othranio i podigao uz pomoć dječakova djeda i nikad ga nije, koliko se zna, istukao. Nik je nosio plave pantalone prekrojene od očeva radničkog kombinezona i kaubojski šešir široka oboda, pa čim je stigao u logor odmah je pomračio slavu Stricevom priprostom šeširu od slame i kartona. Ono, istina, američki kauboji jašu konje, a Stric je obično jahao magarca, pa je zato i bio red da nosi običan slamni šešir, jer ni njegov Sivac nije bio baš naročito gizdav.

Šumom je šuškalo i švrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom sjenkom. Družina se tek bila iskupila u Tepsiji i počela da larma kad Jovanče ustade, priđe staroj bukvi i stade uza samo stablo, svečan i ozbiljan. Galama odmah prestade. Krov je pravljen od jakih zelenih grana s lišćem oborenim nadolje da bi se niza nj slivala kiša. Odozgo ga još pritiskoše suvim ograncima i sve skupa dobro uvezaše vrežama divlje loze, kojih je po ljeskarama, ivicom Gaja, bilo na pretek. Tako je dobijena solidna građevina koja bi mogla odoljeti vjetru, kiši i svakoj drugoj nepogodi čak da se nalazila i na otvorenom polju. Ovako, zaštićena bukovom šumom, ukrivena u dolini i s moćnom krošnjom nad sobom, ona je bila prava tvrđava, koja može prkositi svakoj oluji, čak i prolomu oblaka.

BRAĆA KARAMAZOVI
Fjodor M. Dostojevski

Bilo mu je svega dvadeset godina (brat njegov Ivan bio je tada u dvadeset četvrtoj, a najstariji njihov brat, Dmitrij, u dvadeset osmoj godini). Pre svega moram reći da taj mladić, Aljoša, ni najmanje nije bio neki fanatik, i, bar po mome, nikako nije bio ni mistik. Ja ću unapred kazati u potpunosti svoje mišljenje: on je prosto bio rani čovekoljubac, a što je udario manastirskim putem, to je bilo samo stoga što ga je u ono vreme samo taj put oduševio, i bio, tako reći, idealan izlaz za njegovu dušu, koja se otimala iz mraka svetovne zlobe na svetlost ljubavi. A oduševio ga je taj put samo stoga što je tada na njemu sreo, po svome mišljenju, neobično biće - našeg znamenitog manastirskog starca Zosimu, kome se predao svom vatrenom prvom ljubavlju svoga neutoljivog srca. Uostalom, ne poričem da je on tada već bio vrlo čudnovat, čak još od kolevke. Kad je reč o tome, ja sam već spomenuo o njemu da ostavši posle matere u četvrtoj godini, on ju je posle pamtio celog života, njeno lice, njeno milovanje, “baš kao da stoji preda mnom živa”. Takve se uspomene mogu pamtiti (i to je svima poznato) čak i iz ranijeg doba, već od dve godine, ali samo tako da se one u toku celog života ističu kao neke svetle tačke iz mraka, kao otkinut krajičak iz čitave ogromne slike, koja se sva ugasila i nestala, osim toga krajička. Isto je tako bilo i s njim: on je zapamtio jedno veče - letnje, tiho; otvoren prozor, kosi zraci sunca na zalasku (te kose zrake je zapamtio ponajbolje), u sobi, u uglu, ikona, pred njom upaljeno kandilo, a pred ikonom na kolenima njegova mati rida kao u histeriji sa pocikivanjem i podvikivanjem, držeći ga u naručju, grleći ga snažno do bola, moleći se za njega Bogorodici i pružajući ga iz svoga naručja obema rukama prema ikoni kao pod pokrov Bogorodičin... i, najednom, trči dadilja i u strahu ga otima od nje. Eto slike! Aljoša je u tom trenutku zapamtio i lice svoje matere: govorio je da je ono bilo izbezumljeno, ali divno, sudeći po onome koliko je on mogao da se seti. No on je retko kome voleo poveravati tu uspomenu. U detinjstvu i u mladosti nije bio ekspanzivan, bio je čak i slabo razgovoran, ali ne iz bojažljivosti ili neke mračne povučenosti; baš naprotiv, zbog nečega drugog, zbog nekakve kao unutrašnje brige, sasvim lične, koja se nije nikog drugog ticala, ali koja je bila za njega toliko važna da je on zbog nje čisto zaboravljao na druge ljude. No on je ljude voleo: izgleda da je kroz ceo život potpuno verovao u ljude, a, međutim, niko ga nikad nije smatrao ni za suviše prostodušna, ni za naivna čoveka. Nešto je bilo u njemu što je govorilo i što vas je ubeđivalo (i docnije celog života) da on neće da bude ljudima sudija, da neće da uzme na sebe osudu i da nipošto neće osuditi. Izgledalo je da je sve dopuštao, nimalo ne osuđujući, premda često vrlo gorko tugujući zbog toga. Štaviše, on je u tom pogledu dotle došao da ga niko nije mogao ni začuditi, ni uplašiti, i to ni u najranijoj njegovoj mladosti. Došavši u dvadesetoj godini ocu, pravo u tu jazbinu prljavog razvrata, on, onako čedan i čist, samo se ćuteći udaljavao, kad već ne bi mogao da gleda, ali bez i najmanjeg znaka prezrenja ili osude prema ikome. A otac, koji je ranije živeo po tuđim kućama, te je, prema tome, bio čovek na uvrede osetljiv, i koji ga je s početka nepoverljivo i mrgodno primio (“mnogo mi” - veli - “nešto ćuti, i mnogo razmišlja sam za sebe”), uskoro je završio ipak time što je počeo da ga svaki čas grli i ljubi, i to već posle dve nedelje - istina, sa pijanim suzama, u napitoj razdraganosti, ali se videlo da ga je zavoleo iskreno i duboko, tako kako takav kao on nikad nikoga nije voleo... A i svi su tog mladića voleli, ma gde da se pojavi, i to već od najranijeg njegovog detinjstva. Našavši se u kući svog dobrotvora i vaspitača Jefima Petroviča Poljenova, on je toliko zadobio za sebe sve u toj porodici da su ga tamo smatrali sasvim kao svoje dete. A stupio je on u tu kuću još u tako ranim godinama, u kojima čovek nikako ne može očekivati od deteta neko sračunato lukavstvo, dovitljivost ili veštinu da se ulaguje, ili da se dopadne, veštinu da izazove ljubav prema sebi. Tako da je imao u sebi, tako reći u samoj svojoj naravi, dar da prirodno i neposredno izaziva prema sebi naročitu ljubav. Isto je to bilo sa njim i u školi; a međutim, reklo bi se da je on bio baš od takve dece koja izazivaju prema sebi nepoverenje drugova, neki put podsmeh, pa čak i mržnju. On bi se, na primer, često zamislio, i kao da se izdvajao. Od najranijeg detinjstva voleo je da se skloni nekud u ugao pa da čita knjige; međutim, drugovi su ga zavoleli, tako da ste ga bez pogovora mogli nazvati opštim ljubimcem za sve vreme dok je bio u školi. Retko je bivao nestašan, čak retko veseo, no čim bi ga pogledali, svi bi odmah uvideli da to nikako nije od neke mrzovolje u njemu; naprotiv, on je bio smiren i staložen. Među vršnjacima nikad se nije hteo isticati. Možda se baš stoga nikada i nikoga nije bojao; međutim, deca odmah razumedoše da se on ni najmanje ne ponosi svojom neustrašivošću, nego se drži kao da i ne shvata da je smeo i neustrašiv. Uvrede nikad nije pamtio. Dešavalo se da je već jedan sat posle uvrede odgovarao na pitanje uvreditelju, ili bi sam sa njim započinjao razgovor tako poverljivo i vedro kao da ništa nije bilo među njima. A nije da je pri tom izgledao kao da je slučajno zaboravio ili namerno oprostio uvredu, nego prosto nije smatrao stvar za uvredu; i to je potpuno zadobijalo i pokoravalo decu. Imao je samo jednu crtu, koja je u svima razredima gimnazije, počev od najnižeg pa do viših, izazivala kod njegovih drugova stalnu želju da ga zadirkuju, ali ne radi nekog zlobnog ismevanja, nego stoga što ih je to uveseljavalo. Ta crta u njemu bila je neobuzdana luda stidljivost i čednost. Nije mogao da čuje izvesne reči i izvesne razgovore o ženama. Te su “izvesne” reči i razgovori, na nesreću, neiskorenjivi u školama. Inače čisti u duši i u srcu, dečaci, skoro još dečica, vrlo često vole da govore u učionicama među sobom, pa čak i naglas, o takvim stvarima, prizorima i likovima o kojima neće svaki put govoriti čak ni vojnici; štaviše, vojnici mnogo šta i ne znaju i ne razumeju od onoga što je već poznato još tako mladoj deci iz našeg inteligentnog i višeg društva. Moralnog razvrata tu, verovatno, još nema; cinizma takođe nema pravog, razvratnog, unutrašnjeg - ali je tu cinizam spoljašnji, i on se kod njih ne retko smatra čak kao nešto delikatno, fino, junačko i dostojno podražavanja. Videći da “Aljoška Karamazov”, kad se počne govoriti “o tome”, brzo zatvara uši prstima, njegovi drugovi bi se neki put naročito skupili svi u gomilu oko njega, pa bi mu, uklanjajući mu silom ruke s ušiju, vikali na obadva uva gadne reči, a on bi se otimao, padao bi na pod, legao bi, branio se - i pri tom ne govoreći im ni reči, ne svađajući se, ćutke podnoseći uvredu. Naposletku su ga ostavili na miru, nisu ga više nazivali “devojčicom”. Čak su gledali na njega, u tom smislu, sa sažaljenjem. Inače, u školi je po učenju bio među najboljima, ali nikad nije bio obeležen kao prvi.

Sto godina samoće
Gabriel Garsija Markes

To čudesno biće, koje je govorilo da poseduje šifre za tumačenje Nostradamusa, bio je tmuran čovek, obavijen plaštom tuge, sa azijatskim pogledom koji kao da je dosezao i do stvari s one strane života. Nosio je veliki crni šešir, nalik na raširena krila gavrana, i somotski prsluk sa zelenom patinom vekova. Ali, i pored svoje velike mudrosti i tajanstvenosti koja ga je okruživala, imao je Ijudsku težinu, neku sklonost za zemaljsko, zbog čega se zaplitao u najsitnije probleme svakidašnjeg života. Žalio se na staračke bolesti, patio je zbog sitnih novčanih neprilika i odavno prestao da se smeje jer mu je skorbut dokusurio zube.

Prokleta avlija
Ivo Andrić

Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvami oblik, a dao jednu boju i jedan vid. Pod tom belinom iščezlo je i malo groblje na kom samonajviši krstovi vrhom vire iz dubokog snega. Jedino tu se vide tragovi uskestaze kroz celac sneg; staza je proprćena juče za vreme fra-Petrovog pogreba.Na kraju te staze tanka pruga prtine širi se u nepravilan krug, a sneg oko njeima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to izgleda kao sveža rana u opštojbelini koja se proteže do unedogled i gubi neprimetno u sivoj pustinji neba jošuvek punog snega.Sve se to vidi sa prozora fra-Petrove ćelije. Belina spoljnjeg sveta tu se mešasa dremljivom senkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje sa tihimšumom njegovih mnogobrojnih časovnika koji još rade, dok su se neki,nenavijeni, već zaustavili. Tišinu remeti jedino prigušena prepirka dvojicefratara koji u susednoj praznoj ćeliji sastavljaju inventar stvari koje su ostaleiza fra-Petra...

To je čitava varošica od zatvorenika i stražara koju Levantinci i mornari raznihnarodnosti nazivaju Deposito, a koja je poznatija pod imenom Prokleta avlija,kako je zove narod a pogotovu svi oni koji sa njom imaju ma kakve veze. Tudolazi i tuda prolazi sve što se svakodnevno pritvara i apsi u ovom prostranomi mnogoljudnom gradu, po krivici ili pod sumnjom krivice, a krivice ovde imazaista mnogo i svakojake, i sumnja ide daleko i zahvata u širinu i u dubinu. Jer,carigradska policija se drži osveštanog načela da je lakše nevina čoveka pustitiiz avlije nego za krivcem tragati po carigradskim budžacima. Tu se vrši veliko isporo odabiranje poapšenih. Jedni se ispituju za suđenje, drugi tu odleže svojukratkotrajnu kaznu ili, ako se baš vidi da nisu krivi, bivaju pušteni, treći seupućuju u progonstvo u udaljene krajeve. A to je i veliki rezervoar iz kogpolicija probira lažne svedoke, "mamce" i provokatore za svoje potrebe. - TakoAvlija neprestano rešeta šarenu gomilu svojih stanovnika, i, uvek puna, stalnose puni i prazni.Tu ima sitnih i krupnih prestupnika, od dečaka koji je ukrao sa tezge grozd ilismokvu do svetskih varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđenih,maloumnih i izgubljenih, ili omaškom dovedenih ljudi iz Carigrada i iz celezemlje. Pretežnu većinu sačinjavaju carigradski apsenici, pravi izbor najgoregod najgoreg što gamiže po carigradskim pristaništima i trgovima ili se zavlačipo jazbinama na periferiji grada. Obijači, secikese, kockari od zanata; krupnevaralice i ucenjivači; sirotinja koja krade i vara da bi živela; pijanice, veselabraća koja zaboravljaju da popijeno plate ili mehanski razbijači i ukoljice; bledii potuljeni jadnici koji od opojnih droga traže ono što od života nisu mogli dadobiju i zato uživaju hašiš, puše ili jedu opijum, i ne zaustavljaju se ni predčim, samo da bi došli do otrova bez kog ne mogu; nepopravljivi poročni starci inepopravljivo porokom upropašćeni mladići; ljudi sa svakojakim izvitoperenimnagonima i navikama koje ne kriju i ne ulepšavaju nego ih često izlažu svetuna vidik, a i kad ih kriju sakriti ih ne mogu, jer progovaraju na svakom korakukroz njihova dela.Ima višestrukih ubica i takvih koji su već nekoliko puta bežali sa robije i zbogtoga su okovani već ovde, pre suda, i osude, oni izazivački zvekeću svojimokovima, psujući besno i gvožde i onog ko je lance izumeo.Tu pristižu i svi oni koji su upućeni po kazni, kao prognanici, iz zapadnihpokrajina, i ovde se rešava njihova sudbina: ili se, pomoću carigradskih veza izaštitnika, oslobađaju i vraćaju kući ili bivaju upućeni u mesto svoga zatočenjau Maloj Aziji ili Africi. To su takozvani "prolaznici", obično stariji, u svom kraju ugledniji ljudi, predstavnici pojedinih vera ili grupa, zapleteni u trvenja isukobe tamo negde u svojoj zemlji i optuženi od vlasti ili oklevetani od svojihprotivnika kao politički krivci ili buntovnici. Oni donose pune sanduke i bisageodela i stvari, i s mukom se brane od carigradskih šatrovaca sa kojima morajuda dele ćeliju. Zabrinuti i povučeni, drže se po strani koliko god mogu.Petnaestak prizemnih ili jednospratnih zgrada, građenih i dograđivanih u tokumnogih godina, povezanih visokim zidom, zatvaraju ogromno, izduženo i strmodvorište posve nepravilna oblika. Samo ispred zgrade u kojoj su čuvari ikancelarije uprave ima malo kaldrme; sve ostalo je siva i tvrda ugažena zemljaiz koje trava ne stiže ni da nikne, toliko je ljudi od jutra do mraka gazi. A dva-tri uboga i malokrvna drveta, rasturena samo sredinom dvorišta, uvekizranjavljena i oguljena, žive mučeničkim životom, izvan godišnjih doba. Todžombasto i prostrano dvorište liči preko dana na vašarište raznih rasa inaroda. A noću se sva ta gomila sateruje u ćelije, sve po petnaest, dvadeset itrideset njih u jednu. I tu se produžuje bučan i šarolik život. Mirne noći suretke.Okorele carigradske propalice, koje se ne boje stražara i ne zarezuju nikog,pevaju bestidne pesme i dovikuju sramotne ponude svojim dilberima ususednim ćelijama. Nevidljivi ljudi se svađaju zbog mesta i loga; dozivaju upomoć pokradeni. Neki škripe zubima u snu i uzdišu, neki krkljaju i hrču kaozaklani. Velika ćelija živi tada samo zvukom, kao džungla u tami. Čas se javineobično kliktanje, čas uzdasi, čas, kao recitativ, dve-tri otegnute reči izpesme, tužna i jalova zamena svakojakih čulnih želja, čas nerazumljivi glasovi,grleni i teški.I spolja dopire lupa, jer dvostruka starinska kapija koja se otvara i zatvara saškripom i grmljavinom prima ili istura noću Ijude pojedince ili u skupovima.Noću se odvode osuđeni na izdržavanje kazne ili u progonstvo. A često posleneke velike tuče u pristaništu dovode zapenušene, raščupane i okrvavljeneIjude, još vruće od gneva, od alkohola i od primljenih i datih udaraca. Oni reže jedan na drugog, prete, i gledaju, ako mogu, da udare protivnika još jednom,između užurbanih stražara. A kad ih razdvoje i pozatvaraju, oni se još dugo nesmiruju, nego se iz ćelije u ćeliju dozivaju teškim pretnjama i psovkama.Kad svane dan, zdravom i čistom čoveku biva nešto lakše. Samo malo lakše.Sav taj svet povrvi iz zagušljivih ćelija na prostranu avliju i tu se, na suncu,trebi od gamadi, previja rane ili produžuje sa grubim šalama i beskonačnim,oštrim prepirkama i mračnim obračunavanjima. Stvaraju se tihi ili glasnikrugovi. Svaki takav krug ima svoje središte. To je neka grupica kockara ilišaljivčina, ili je to jedan jedini čovek koji tiho peva ili recituje masne i smešnepesmice, ili je neko naivno pričalo ili zanesen manijak sa kojim oni iz kruga jevtino i drsko teraju šalu...