Primjer-trendstory3.docx
Današnja omladina s mamom do penzije
Ne treba biti stručnjak za zaključak kako za takav dug ostanak kod kuće, nisu bitne duboke veze tipa 'ne da tebe mama nikom' nego visoka nezaposlenost i niske plaće.
Svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine živi s roditeljima [Reuters - Arhiva]
Piše: Josip Antić
Tko se još sjeća tog 25. svibnja 1979. godine kad je u loži stadiona Jugoslavenska narodne armije Josip Broz Tito za 87. rođendan iz ruku Sanije Hiseni primio svoju zadnju štafetu i onda ispalio jednu od najcitiranijih rečenicu svog poznog doba: "Srećan narod je koji ima takvu omladinu!".
Dodao je Tito tada kako i "sa ovakvom omladinom ne moramo brinuti za budućnost", a kako je taj futur egzaktni izgledao 11 godina kasnije ne treba crtati nikome tko ga je preživio.
Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, nije, doduše, imao svoju štafetu, ali je volio slati poruke mladima. Tako je 5. lipnja 1999. u svom posljednjem obraćanju mladeži vlastite stranke (druge, ruku na srce, nije ni priznavao) poručio kako su u devedesetima (to je valjda bila ona Titova budućnost) "bili još u pučkoškolskim klupama i nisu mogli znati svu onu bijedu i tragediju u kojoj je hrvatski narod živio do trenutka kad je Hrvatska demokratska zajednica stupila na povijesnu scenu". Od tog trenutka, pričao je Tuđman, hrvatska mladež - ima svijetlu budućnost.
Današnji znanstvenici ne bi se s njim složili.
Tako, barem, pokazuju podaci što su ih ovih dana u Hrvatskoj prikupili stručnjaci različitih profila. U dramatičnom slijedu brojki, slova i interpretacija ispada kako nakon prve petnaestoljetke u 21. mileniju znameniti refren "Plavog orkestra" može opstati tek prekrojen, dakle: "Bolje biti pijan, nego mlad".
Visoka nezaposlenost
Za početak evo pokazatelja mladenačke stambene situiranosti: svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine živi s roditeljima! Pritom su razlike među spolovima velike: s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca od 25 do 29 godina te 39 posto žena. Sveukupno, čak svako četvrto "dijete" u Hrvatskoj - odnosno osoba koja živi s mamom i tatom bez partnera ili svoje djece, pa u obitelji ima status djeteta - starije je od 25 godina!
Podaci su to Državnog zavoda za statistiku, a pokazuju kako udio starijih od 25 godina koji i dalje ostaju u roditeljskom domu ozbiljno povećao u odnosu na podatke iz 2001. - prosječno za petinu.
U europskom kontekstu Hrvatska slijedi trendove drugih južnih zemalja poput Italije, Španjolske, Portugala i Grčke, u kojima mladi nevoljko napuštaju roditeljsko gnijezdo te i nakon osamostaljenja ostaju u čvrstoj vezi s roditeljima. Na sjeveru Europe pak, mladi se osamostale odmah nakon 18. rođendana. U Danskoj, primjerice, s roditeljima dalje stanuje 1,9 posto onih u dobi od 25 do 34 godine, a Hrvatska u tom segmentu ima udjel od 38 posto.
Ne treba biti stručnjak za zaključak kako za takav dug ostanak kod kuće, nisu bitne duboke veze tipa "ne da tebe mama nikom" nego visoka nezaposlenost mladih te niske plaće na početku trudbenikovanja, zbog čega se za osamostaljenje traže mađioničarske sposobnosti ili, što je sigurnije, jaka veza sa stranačkim lokalnim šerifom. S plaćom od 3.000 kuna (400 eura) djeca u najboljim godinama ne mogu unajmiti stan, platiti režije i preživjeti bez pomoći roditelja. Pritom se ostanku kod kuće pridodaje i novi fenomen - roditeljima se vraćaju i oni koji su se već osamostalili.
Na ovom mjestu nema smisla ulaziti u sve segmente statistike, tek, kad su regije u pitanju, primorje prednjači nad kontinentom. U Splitu s roditeljima živi gotovo 57 posto mladih od 25 do 30 godina, u Šibeniku u dječjoj sobi još uvijek spava gotovo 70 posto muškaraca u dobi od 25 do 30 godina! Za kraj, u posljednje dvije godine stopa nezaposlenosti mladih prešla je 50% - svaka peta osoba na burzi mlađa je od 25 godina.
Kakve ideje tako društveno ukliještena mladež može imati o demokraciji, politici, slobodi govora i ostalim navodno temeljnim pojmovima društva u kojem im valja živjeti pokušali su nedavno utvrditi u Institutu za društvena istraživanja Zagreb (IDIZ). U projektu vođenim u suradnji s GOOD inicijativom za kvalitetno i sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole istraživali su se oblici ponašanja građana svih uzrasta, a posebno su porazni podaci vezani mlade između 18 i 29 godina.
Primjerice, istraživanje pokazuje kako građani generalno smatraju da ni u kojem slučaju ne bi trebalo dopustiti javna okupljanja: ljudima s rasnim i nacionalnim predrasudama (88,4 posto), religijskim ekstremistima (83,8 posto) te ljudima koji nasilno žele srušiti vlast (76,8 posto). Međutim, kad se promatra segment mladih od 18 do 29 godina, čak 33,7 posto njih bi dopustili javna okupljanja ljudima koji žele nasilno srušiti vlast.
Mladi su u minusu iskočili i na razumijevanju važnih političkih pitanja u Hrvatskoj: tek 45 posto njih između 18 i 26 godina kazalo je da razumije što se događa u politici. I na interesu za politiku opet su mladi na repu. Samo 22,4 posto ispitanika između 18 i 29 godina reklo je da ih politika "prilično i puno zanima". I među onima koji "ponekad i često razgovaraju o politici s prijateljima, rodbinama i kolegama" najmanje je mladih. To čini samo 30,8 posto mladih od 18 do 29 godina. Pritom, mladi se zanose prema autoritarnim političkim stavovima te dijele njihove antidemokratske stavove koji se očituju sudjelovanjem u nasilnim izgredima, a koji su uglavnom usmjereni protiv nacionalnih i drugih manjina.
Dr. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu u svojim čestim javnim istupima dijeli mišljenje o slabljenju demokratskog potencijala mladih.
"Mladi i dalje u velikoj mjeri prihvaćaju sve liberalno-demokratske vrijednosti, ali se tijekom posljednjih desetak godina to prihvaćanje smanjeno za 10 do 20 posto. Jedno od tumačenje svakako je nedovoljno poznavanje demokratskih načela i procedura iz čega slijede nerealna očekivanja da se u pluralističkim društvima premreženim različitim interesima odluke mogu donositi lako, brzo i na zadovoljstvo svih građana.. Jedan od rezultata toga je da pada opća potpora demokraciji", izjavila je dr. Ilišin.
Zaključuje i kako su u političkoj socijalizaciji mladih u Hrvatskoj zakazali "svi agensi socijalizacije: od obitelji i prijatelja, preko obrazovnih ustanova i medija, do Crkve i političkih aktera".
Paradoks za nevolju
Pritom, ne manjka paradoksa. Primjerice, zadnja tri mjesta na ljestvici povjerenja mladih zauzimaju Vlada, Sabor i političke stranke u koje povjerenja ima samo pet posto mladih.
"Ako je to točno, u velikoj smo nevolji", ističe dr. Ilišin i dodaje kako su ranija istraživanja već su pokazala raširenost autoritarnih tendencija u hrvatskom društvu, a kada se tome pribroji razočaranost funkcioniranjem demokracije (primjerice korumpiranost političara) nije neobično da su mladi postali skloniji autoritarnim oblicima vladavine. No, unatoč tom petpostotnom povjerenju u institucije, ipak je 11 posto mladih u članstvu neke stranke. a čak 27 posto mladih koji su u stranci uopće nisu zainteresirani za politiku!
"Ti podaci dovode u sumnju motivaciju mladih za učlanjivanje u političke stranke. Znajući kako se naše stranke ponašaju kada osvoje vlast, tj. kao pobjednici kojima pripada sav plijen – od raspolaganja sve manjim gospodarskim i javnim resursima do kadroviranja na svim razinama – logično je zaključiti da dio mladih političke stranke percipira kao instrument egzistencijalnog zbrinjavanja i socijalnog napredovanja. Za takvu percepciju političkih stranaka odgovornost je znatno više na strankama nego na mladima", kaže dr. Ilišin.
Dodaje i kako "ne treba zaboraviti da istraživanje pokazuje da je dio mladih u svom društvenom i političkom angažmanu primarno motiviran željom da rade za opće dobro. Zato na političkim strankama leži dodatna odgovornost da prepoznaju takve članove".
Demokratski deficit pritom se iskazuje i kao platforma za sve veću isključivost, netoleranciju i nesnošljivost mladih. Prema jednom istraživanju čak 70 posto mladih ne bi dopustilo Romima da žive u Hrvatskoj, a više od 36 posto smatra homoseksualnost neprihvatljivom. Netolerantnost raste i prema Srbima. Primjerice, 1999. godine 22 posto mladih prihvatilo bi srpsku obitelj u susjedstvu, a 13 posto brak s partnerom srpske nacionalnosti, dok danas Srbe kao susjede prihvaća tek 15 posto, a kao bračnog partnera sedam posto mladih.
Mr. sc. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru drži da u Hrvatskoj općenito rastu različiti oblici netolerantnosti prema bilo čemu što se može definirati kao "drugo" i drukčije od onoga kakve ispitanici doživljavaju same sebe.
Prema njegovom mišljenju "ovakav je rast netolerantnosti u određenoj mjeri dio šireg europskog trenda, no nema sumnje da se odlikuje i nizom 'lokalnih specifičnosti', kad je riječ o meti netolerantnosti. Suština je u nesnošljivosti, a 'meta' se pritom mijenja".
Prema anketnom ispitivanju koje je mr. Petrić s kolegama provodio 2013. u Splitu, pokazalo se da je socijalna distanca, mjerena odgovorom na pitanje "koju od sljedećih grupa ljudi ne biste voljeli imati za susjeda" gotovo zanemariva kad je riječ o ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, a izražena kad je riječ o "osobama zaraženim AIDS-om", "homoseksualcima" i "ljudima druge rase (crnci, Kinezi)".
U Zagrebu, nakon što su u devedesetima bilježeni izrazi netolerantnosti prema "Hercegovcima" i drugim "dotepencima", u posljednje vrijeme – i to baš među mladima - bilježi se fizičko nasilje prema "tovarima", odnosno ljudima koje "odaje" naglasak tipičan za dalmatinski govor.
Petrića ne čudi promjena spomenute mete netolerantnosti, o čemu, postoje brojni primjeri.
"Redoslijed meta netolerantnosti i nasilja može se razmjerno brzo mijenjati, jer je između ostaloga povezan i s dnevnim političkim događajima i njihovim medijskim prikazima", ističe Petrić.
Netolerantnost nije trajno "cementirana", smatra, jer "u tranzicijskom su razdoblju ostvareni i stanoviti napreci u odnosu na stanje kakvo je bilježeno u prethodnom, socijalističkom razdoblju".
Primjerice, usporedna istraživanja vrijednosti, koja je provodio Duško Sekulić, pokazala su da je u tranziciji došlo do opadanja "rodnog konzervativizma", odnosno da je on bio veći koncem osamdesetih nego što je to danas.
Sličan "pomak prema modernosti" u vrijednostima žena u Hrvatskoj bilježi se i u istraživanju na reprezentativnom uzorku iz 2005. godine, koje je komentirala Inga Tomić-Koludrović. Nadalje, do 1977. godine u Hrvatskoj muška homoseksualnost bila kazneno djelo, dok je danas moguće sklopiti životno partnerstvo
"U modernim društvima u razmjerno kratkim vremenskim razmacima moguće su promjene stavova i vrijednosti koje bi teško bilo očekivati u tradicionalnim društvima, te da je time veća odgovornost svih onih koji porukama izraženim u javnosti ne rade u korist povećanju tolerantnosti u društvu", kaže Petrić, koji je svojedobno u hrvatskoj javnosti izazvao burne reakcije pokušavajući slikovito prikazati trendove parafrazom Titove krilatice o "sretnom narodu sa ovakvom omladinom".
Nositelji promjena
"Narod koji ima ovakvu omladinu treba se bojati za svoju budućnost", rekao je tada Petrić, a danas pojašnjava kako se "za svoju budućnost zapravo najviše moraju bojati mladi sami".
"Sa sadašnjom postignutom prosječnom razinom svojih političkih, društvenih i poslovnih kompetencija, te stavovima i vrijednostima koje izražavaju, većina ih jednostavno nema šanse integrirati se u europski društveni i kulturni prostor kojeg je Hrvatska sada i službeni politički dio. Da bi se to promijenilo te da bi mladi mogli postati nositelji promjena ili bar dio promjena, bilo bi potrebno bolje ih školovati i zadržati ih potom u zemlji", izjavio je Petrić.
Da ova priča o jednoj mladosti ipak ne bi završila turobno kako je i počela valja se prisjetiti godine 2009/10. kada je najprije na zagrebačkom, a kasnije i na drugim fakultetima, izbila pobuna studenata protiv komercijalizacije visokog školstva. O tom događaju Goran Starčević u svojoj knjizi filozofskih eseja "Vuk u supermarketu", piše:
"Ono zbog čega je ta pobuna studenata važan događaj za razvoj građanske demokracije u Hrvatskoj jest činjenica da je ekonomska i društvena kriza neoliberalizma konačno probudila istinski građanski prkos. koji je prihvaćajući vrijednosti neposredne demokracije odbacio potrošene vrijednosti društvena ustroja, koje su se svela na idolopoklonstvo apstraktnom kolektivitetu po meri ideologije i kapitala. Jer, istinski lik građanske demokracije ne može se temeljiti na poslušnosti i hipokriziji".
Samo, gdje su pet godina kasnije nestali ti omladinci! Pardon, mladež.
Izvor: Al Jazeera
Ne treba biti stručnjak za zaključak kako za takav dug ostanak kod kuće, nisu bitne duboke veze tipa 'ne da tebe mama nikom' nego visoka nezaposlenost i niske plaće.
Svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine živi s roditeljima [Reuters - Arhiva]
Piše: Josip Antić
Tko se još sjeća tog 25. svibnja 1979. godine kad je u loži stadiona Jugoslavenska narodne armije Josip Broz Tito za 87. rođendan iz ruku Sanije Hiseni primio svoju zadnju štafetu i onda ispalio jednu od najcitiranijih rečenicu svog poznog doba: "Srećan narod je koji ima takvu omladinu!".
Dodao je Tito tada kako i "sa ovakvom omladinom ne moramo brinuti za budućnost", a kako je taj futur egzaktni izgledao 11 godina kasnije ne treba crtati nikome tko ga je preživio.
Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, nije, doduše, imao svoju štafetu, ali je volio slati poruke mladima. Tako je 5. lipnja 1999. u svom posljednjem obraćanju mladeži vlastite stranke (druge, ruku na srce, nije ni priznavao) poručio kako su u devedesetima (to je valjda bila ona Titova budućnost) "bili još u pučkoškolskim klupama i nisu mogli znati svu onu bijedu i tragediju u kojoj je hrvatski narod živio do trenutka kad je Hrvatska demokratska zajednica stupila na povijesnu scenu". Od tog trenutka, pričao je Tuđman, hrvatska mladež - ima svijetlu budućnost.
Današnji znanstvenici ne bi se s njim složili.
Tako, barem, pokazuju podaci što su ih ovih dana u Hrvatskoj prikupili stručnjaci različitih profila. U dramatičnom slijedu brojki, slova i interpretacija ispada kako nakon prve petnaestoljetke u 21. mileniju znameniti refren "Plavog orkestra" može opstati tek prekrojen, dakle: "Bolje biti pijan, nego mlad".
Visoka nezaposlenost
Za početak evo pokazatelja mladenačke stambene situiranosti: svaki drugi stanovnik Hrvatske star između 25 i 29 godina te svaki četvrti u dobi od 30 do 34 godine živi s roditeljima! Pritom su razlike među spolovima velike: s mamom i tatom i dalje živi 62 posto muškaraca od 25 do 29 godina te 39 posto žena. Sveukupno, čak svako četvrto "dijete" u Hrvatskoj - odnosno osoba koja živi s mamom i tatom bez partnera ili svoje djece, pa u obitelji ima status djeteta - starije je od 25 godina!
Podaci su to Državnog zavoda za statistiku, a pokazuju kako udio starijih od 25 godina koji i dalje ostaju u roditeljskom domu ozbiljno povećao u odnosu na podatke iz 2001. - prosječno za petinu.
U europskom kontekstu Hrvatska slijedi trendove drugih južnih zemalja poput Italije, Španjolske, Portugala i Grčke, u kojima mladi nevoljko napuštaju roditeljsko gnijezdo te i nakon osamostaljenja ostaju u čvrstoj vezi s roditeljima. Na sjeveru Europe pak, mladi se osamostale odmah nakon 18. rođendana. U Danskoj, primjerice, s roditeljima dalje stanuje 1,9 posto onih u dobi od 25 do 34 godine, a Hrvatska u tom segmentu ima udjel od 38 posto.
Ne treba biti stručnjak za zaključak kako za takav dug ostanak kod kuće, nisu bitne duboke veze tipa "ne da tebe mama nikom" nego visoka nezaposlenost mladih te niske plaće na početku trudbenikovanja, zbog čega se za osamostaljenje traže mađioničarske sposobnosti ili, što je sigurnije, jaka veza sa stranačkim lokalnim šerifom. S plaćom od 3.000 kuna (400 eura) djeca u najboljim godinama ne mogu unajmiti stan, platiti režije i preživjeti bez pomoći roditelja. Pritom se ostanku kod kuće pridodaje i novi fenomen - roditeljima se vraćaju i oni koji su se već osamostalili.
Na ovom mjestu nema smisla ulaziti u sve segmente statistike, tek, kad su regije u pitanju, primorje prednjači nad kontinentom. U Splitu s roditeljima živi gotovo 57 posto mladih od 25 do 30 godina, u Šibeniku u dječjoj sobi još uvijek spava gotovo 70 posto muškaraca u dobi od 25 do 30 godina! Za kraj, u posljednje dvije godine stopa nezaposlenosti mladih prešla je 50% - svaka peta osoba na burzi mlađa je od 25 godina.
Kakve ideje tako društveno ukliještena mladež može imati o demokraciji, politici, slobodi govora i ostalim navodno temeljnim pojmovima društva u kojem im valja živjeti pokušali su nedavno utvrditi u Institutu za društvena istraživanja Zagreb (IDIZ). U projektu vođenim u suradnji s GOOD inicijativom za kvalitetno i sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole istraživali su se oblici ponašanja građana svih uzrasta, a posebno su porazni podaci vezani mlade između 18 i 29 godina.
Primjerice, istraživanje pokazuje kako građani generalno smatraju da ni u kojem slučaju ne bi trebalo dopustiti javna okupljanja: ljudima s rasnim i nacionalnim predrasudama (88,4 posto), religijskim ekstremistima (83,8 posto) te ljudima koji nasilno žele srušiti vlast (76,8 posto). Međutim, kad se promatra segment mladih od 18 do 29 godina, čak 33,7 posto njih bi dopustili javna okupljanja ljudima koji žele nasilno srušiti vlast.
Mladi su u minusu iskočili i na razumijevanju važnih političkih pitanja u Hrvatskoj: tek 45 posto njih između 18 i 26 godina kazalo je da razumije što se događa u politici. I na interesu za politiku opet su mladi na repu. Samo 22,4 posto ispitanika između 18 i 29 godina reklo je da ih politika "prilično i puno zanima". I među onima koji "ponekad i često razgovaraju o politici s prijateljima, rodbinama i kolegama" najmanje je mladih. To čini samo 30,8 posto mladih od 18 do 29 godina. Pritom, mladi se zanose prema autoritarnim političkim stavovima te dijele njihove antidemokratske stavove koji se očituju sudjelovanjem u nasilnim izgredima, a koji su uglavnom usmjereni protiv nacionalnih i drugih manjina.
Dr. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu u svojim čestim javnim istupima dijeli mišljenje o slabljenju demokratskog potencijala mladih.
"Mladi i dalje u velikoj mjeri prihvaćaju sve liberalno-demokratske vrijednosti, ali se tijekom posljednjih desetak godina to prihvaćanje smanjeno za 10 do 20 posto. Jedno od tumačenje svakako je nedovoljno poznavanje demokratskih načela i procedura iz čega slijede nerealna očekivanja da se u pluralističkim društvima premreženim različitim interesima odluke mogu donositi lako, brzo i na zadovoljstvo svih građana.. Jedan od rezultata toga je da pada opća potpora demokraciji", izjavila je dr. Ilišin.
Zaključuje i kako su u političkoj socijalizaciji mladih u Hrvatskoj zakazali "svi agensi socijalizacije: od obitelji i prijatelja, preko obrazovnih ustanova i medija, do Crkve i političkih aktera".
Paradoks za nevolju
Pritom, ne manjka paradoksa. Primjerice, zadnja tri mjesta na ljestvici povjerenja mladih zauzimaju Vlada, Sabor i političke stranke u koje povjerenja ima samo pet posto mladih.
"Ako je to točno, u velikoj smo nevolji", ističe dr. Ilišin i dodaje kako su ranija istraživanja već su pokazala raširenost autoritarnih tendencija u hrvatskom društvu, a kada se tome pribroji razočaranost funkcioniranjem demokracije (primjerice korumpiranost političara) nije neobično da su mladi postali skloniji autoritarnim oblicima vladavine. No, unatoč tom petpostotnom povjerenju u institucije, ipak je 11 posto mladih u članstvu neke stranke. a čak 27 posto mladih koji su u stranci uopće nisu zainteresirani za politiku!
"Ti podaci dovode u sumnju motivaciju mladih za učlanjivanje u političke stranke. Znajući kako se naše stranke ponašaju kada osvoje vlast, tj. kao pobjednici kojima pripada sav plijen – od raspolaganja sve manjim gospodarskim i javnim resursima do kadroviranja na svim razinama – logično je zaključiti da dio mladih političke stranke percipira kao instrument egzistencijalnog zbrinjavanja i socijalnog napredovanja. Za takvu percepciju političkih stranaka odgovornost je znatno više na strankama nego na mladima", kaže dr. Ilišin.
Dodaje i kako "ne treba zaboraviti da istraživanje pokazuje da je dio mladih u svom društvenom i političkom angažmanu primarno motiviran željom da rade za opće dobro. Zato na političkim strankama leži dodatna odgovornost da prepoznaju takve članove".
Demokratski deficit pritom se iskazuje i kao platforma za sve veću isključivost, netoleranciju i nesnošljivost mladih. Prema jednom istraživanju čak 70 posto mladih ne bi dopustilo Romima da žive u Hrvatskoj, a više od 36 posto smatra homoseksualnost neprihvatljivom. Netolerantnost raste i prema Srbima. Primjerice, 1999. godine 22 posto mladih prihvatilo bi srpsku obitelj u susjedstvu, a 13 posto brak s partnerom srpske nacionalnosti, dok danas Srbe kao susjede prihvaća tek 15 posto, a kao bračnog partnera sedam posto mladih.
Mr. sc. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru drži da u Hrvatskoj općenito rastu različiti oblici netolerantnosti prema bilo čemu što se može definirati kao "drugo" i drukčije od onoga kakve ispitanici doživljavaju same sebe.
Prema njegovom mišljenju "ovakav je rast netolerantnosti u određenoj mjeri dio šireg europskog trenda, no nema sumnje da se odlikuje i nizom 'lokalnih specifičnosti', kad je riječ o meti netolerantnosti. Suština je u nesnošljivosti, a 'meta' se pritom mijenja".
Prema anketnom ispitivanju koje je mr. Petrić s kolegama provodio 2013. u Splitu, pokazalo se da je socijalna distanca, mjerena odgovorom na pitanje "koju od sljedećih grupa ljudi ne biste voljeli imati za susjeda" gotovo zanemariva kad je riječ o ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, a izražena kad je riječ o "osobama zaraženim AIDS-om", "homoseksualcima" i "ljudima druge rase (crnci, Kinezi)".
U Zagrebu, nakon što su u devedesetima bilježeni izrazi netolerantnosti prema "Hercegovcima" i drugim "dotepencima", u posljednje vrijeme – i to baš među mladima - bilježi se fizičko nasilje prema "tovarima", odnosno ljudima koje "odaje" naglasak tipičan za dalmatinski govor.
Petrića ne čudi promjena spomenute mete netolerantnosti, o čemu, postoje brojni primjeri.
"Redoslijed meta netolerantnosti i nasilja može se razmjerno brzo mijenjati, jer je između ostaloga povezan i s dnevnim političkim događajima i njihovim medijskim prikazima", ističe Petrić.
Netolerantnost nije trajno "cementirana", smatra, jer "u tranzicijskom su razdoblju ostvareni i stanoviti napreci u odnosu na stanje kakvo je bilježeno u prethodnom, socijalističkom razdoblju".
Primjerice, usporedna istraživanja vrijednosti, koja je provodio Duško Sekulić, pokazala su da je u tranziciji došlo do opadanja "rodnog konzervativizma", odnosno da je on bio veći koncem osamdesetih nego što je to danas.
Sličan "pomak prema modernosti" u vrijednostima žena u Hrvatskoj bilježi se i u istraživanju na reprezentativnom uzorku iz 2005. godine, koje je komentirala Inga Tomić-Koludrović. Nadalje, do 1977. godine u Hrvatskoj muška homoseksualnost bila kazneno djelo, dok je danas moguće sklopiti životno partnerstvo
"U modernim društvima u razmjerno kratkim vremenskim razmacima moguće su promjene stavova i vrijednosti koje bi teško bilo očekivati u tradicionalnim društvima, te da je time veća odgovornost svih onih koji porukama izraženim u javnosti ne rade u korist povećanju tolerantnosti u društvu", kaže Petrić, koji je svojedobno u hrvatskoj javnosti izazvao burne reakcije pokušavajući slikovito prikazati trendove parafrazom Titove krilatice o "sretnom narodu sa ovakvom omladinom".
Nositelji promjena
"Narod koji ima ovakvu omladinu treba se bojati za svoju budućnost", rekao je tada Petrić, a danas pojašnjava kako se "za svoju budućnost zapravo najviše moraju bojati mladi sami".
"Sa sadašnjom postignutom prosječnom razinom svojih političkih, društvenih i poslovnih kompetencija, te stavovima i vrijednostima koje izražavaju, većina ih jednostavno nema šanse integrirati se u europski društveni i kulturni prostor kojeg je Hrvatska sada i službeni politički dio. Da bi se to promijenilo te da bi mladi mogli postati nositelji promjena ili bar dio promjena, bilo bi potrebno bolje ih školovati i zadržati ih potom u zemlji", izjavio je Petrić.
Da ova priča o jednoj mladosti ipak ne bi završila turobno kako je i počela valja se prisjetiti godine 2009/10. kada je najprije na zagrebačkom, a kasnije i na drugim fakultetima, izbila pobuna studenata protiv komercijalizacije visokog školstva. O tom događaju Goran Starčević u svojoj knjizi filozofskih eseja "Vuk u supermarketu", piše:
"Ono zbog čega je ta pobuna studenata važan događaj za razvoj građanske demokracije u Hrvatskoj jest činjenica da je ekonomska i društvena kriza neoliberalizma konačno probudila istinski građanski prkos. koji je prihvaćajući vrijednosti neposredne demokracije odbacio potrošene vrijednosti društvena ustroja, koje su se svela na idolopoklonstvo apstraktnom kolektivitetu po meri ideologije i kapitala. Jer, istinski lik građanske demokracije ne može se temeljiti na poslušnosti i hipokriziji".
Samo, gdje su pet godina kasnije nestali ti omladinci! Pardon, mladež.
Izvor: Al Jazeera