Pulicer fičer.docx
Snove ubija suša (Pulicerova nagrada za fičer, I mjesto)
Treća godina suše ugrožava egzistenciju farmerske zajednice u San Joakin Dolini
Dva radnika s polja strugali su motikama korov kojeg ustvari nema.
„Hajde da se pretvaramo da vidimo mnogo korova“, rekao je Francisko Galvez svom prijatelju Rafaelu. Na taj način možda dobiju posao za cijelu sedmicu.
Uvijek su pokušavali dobiti posao zajedno. Rafael, stariji čovjek, imao je kamion. Galvez je govorio engleski. Voljeli su šale jedan drugog.
Ali ovo je bio prvi put u mjesec dana da su, zajedno ili svaki za sebe, pronašli posao.
Bili su dva čovjeka u polju u kojem je trebalo biti dvije grupe od dvadeset ljudi. Farmer se kockao posadivši otporni garbanzo grah, jer više nije bilo dovoljno vode za paradajz ili luk. Sudeći po plavim rubovima garbanzo graha, ovo kockanje se neće isplatiti.
Galvez (35), kaže da je njegov san da radi svaki dan dok ne bude potpuno povijen i iscrpljen, i da živi još tek toliko da se poigra sa svojim unučićima. Želi da kupi cipele svojoj djeci kada im trebaju. Njegov najstariji sin trenutno treba par cipela.
Najviše od svega želi da ostane tu gdje trenutno živi.
Ali, suša iz Kalifornije polahko ga sustiže. Svaki dan sve više porodica odlazi iz Salinasa, Arizone, Vašingtona – gdje god su čuli da ima posla.
Čak i u godinama kada kiša padne i nataloži se na planini Sieri dovoljno za badem i luk, stoku i dinje, stanovništvo Hurona buja i vehne kako sezona odmiče.
Ovih dana u Huronu, Medoti, Vaski i Firebagu, i svim drugim farmerskim zajednicama na zapadnoj starni San Joakin Doline – čak i stalni stanovnici pakuju stvari.
„Iz kuća niz ovu ulicu od nas – svi su otišli jučer“, kaže Galvez. „Možda ovaj grad više neće postojati ovdje?“
Od vremena prašine Bowl, ovo je bilo mjesto gdje nevolja dođe prva, a novac ne traje dugo. Prije nego što je suša ušla u treću godinu, Galvez je platio stanarinu i kupio svojoj djeci školski pribor. Kada bi ranije išao na polja, supruga Maya bi ga ispratila sa ručkom od tortilja, graha i voća.
Bilo je kasno popodne ovog aprilksog dana. Nije jeo od prošle noći.
Prošlo je više od mjesec otkako je platio svoju stanarinu od 850 dolara, ali njegov stanodavac je pristao da mu plaća pomalo svaku sedmicu.
Mjesec dana ranije, kada mu je saopćavala da je trudna, Maya se izvinila.
„Rekla mi je da je zabrinuta za mene jer nema posla“, kaže on. „Ali ja sam joj rekao, 'Beba je radost. Ne brini, snaći ćemo se. Pokušat ću. Dat ću sve od sebe.'“
Galvezova kuća je u ranč stilu, sa tri spavaće sobe. U kući skakuće ćivava nazvan Mama, a u ćošku je korpa narandži – framer je dozvolio Galvezu da prikuplja voće koje pronađe na zemlji.
Zidovi su svježe okrečeni, a po njima vise fotografije iz škole i kalendar sa pejzažom Yossemite i svetim pismom. No, neki prozori su razbijeni, a namještaja skoro da nema.
Ljudi koji su provalili u kuću odnijeli su sve, čak i krevete i to baš na dan kada je Galvez saznao da mu je supruga trudna. Ostavili su samo jednu drvenu stolicu.
Susjedi iz ulice donijeli su jedan televizor i meku stolicu. Galvez je pozajmio novac od brata iz Teksasa da popravi najveći prozor. Njegov brat je, prema Galvezovim riječima, osoba koja očekuje da mu se dug brzo vrati.
Polje sa garbanzo grahom obezbjedilo mu je dva dana posla. Prošle su dvije sedmice, a Galvez nije pronašao nikakav drugi posao. Kaže da su ta polja njegov jedini izbor. U Oaksaki, napustio je školu nakon četvrtog razreda kako bi radio. Živi u kaliforniji od svoje 17. godine, ali nije stanovnik Sjedinjenih Američkih Dražav.
Rafael, čovjek koji je radio pod mnogim prezimenima, zna mnoge poslodavce i obično je imao unaprijed dogovorene poslove.
Ali sada, u rano jutro, mnogo prije izlaska sunca, idu na parkiralište ispred pekare u kojoj sebi više ne mogu priuštiti meksički slatki hljeb i kafu. Čekaju sa ostalim nadničarima da poslodavac dođe i da ponudu.
Sedmicu prije satnica je bila 8 dolara minus 8 do 12 dolara za vožnju do polja koja traje 45 minuta. Pošto su mnogi ljudi pobjegli iz grada, farmeri su se otimali za radnike, pa je satnica skočila na 8,5 dolara. Ipak, Galvez nije unajmljen. Otišao je kući kada je htio da radi.
Njegove dvije mlađe kćerke, uz glasan smijeh, igrale su se u praznoj dnevnoj sobi. Manuel (16), najstariji od šestoro djece, učio je u svojoj sobi.
Galvez je ponosan što Manuel ne provodi vrijeme na ulici.
„Poslije škole ide pravo kući. Radi, gleda TV i ne ide vani. Želi se pridružiti Mornarici jednog dana“, priča Galvez. „Govorim ostalima 'Budite kao brat'“.
Stidljivo, pognute glave, Galvez se prijestio kako ga je Manuel zadirkivao udarcem u ruku, i kako su se igrali kao kada je njegov sin bio mali.
„Rekao mi je da je ponosan na mene. Rekao je da želi da bude kao ja“, kaže Galvez. „Rekao sam 'Ne želim da budeš kao ja. Želim da budeš bolji od mene.“
Krajem aprila, zrak je topliji.
Voda teče betonskim kanalima. Prskalice posipaju vodu po poljima uz poznati zvuk – š, š, š... Nasuprot nepreglednih zelenih polja luka stoji srednjoškolski trkač u crvenim hlačicama.
Bila je to iluzija raskoši. Ali bez kiše, čak i kalifornijski veliki sistem kupovine, prodaje, pumpanje i dovoženje biliona litara vode iz Sakramento Delte u ovu suhu, glinenu ravnicu – čak i pumpanjem toliko podzemne vode s kojom se dijelovi Centarl Doline mogu potpoti za stopalo, nije dovoljno da bi Huron radio.
Glavna ulica je bila pospana kao pas lutacila koji drijema u hladu vrara. Dva muškarca sa kaubojskim šeširima čavrljali su na klupi. U gotovo praznom kafiću, pored prozora, bila je u toku posljepodnevna partija pokera.
„Samo za zabavu, ne za novac“, kaže konobarica, iako se jasno vidi hrpa novčanica na stolu.
Huron je već proglašen gradom duhova sa 2 miliona dolara deficita.
Samo 1000 ljudi u gradu sa ukupnim stanovništvom od 7000 je registrovano za glasanje, a od tog broja, samo ih 200 ustvari zaista glasa.
Niko nije izbaran za dva slobodna mjesta u Gradskom vijeću – uključujući i zvaničnika.
Svake sedmice u školi, Galvezova djeca imaju manje školskih drugova.
Antonio Čavarias,radnik na polju, kaže da je suša drugačija od ostalih prirodnih katastrofa po tome što nema kraj. Ovo je treća godina suša, ali kako on kaže, tek je početak teškoćama.
„Bit' će još gore“, kaže on. „Ništa ne siju. Zamislite kako će biti kada bude vrijeme žetve.“
Čavarias je došao iz El Salvadora, gdje se, kako kaže, za sat vremena zaradi 6 dolara. Šalje novac za školovanje 22-godišnje kćerke i 20-gošinjeg sina koji tamo idu na fakultet.
„Oni su mi u srcu“, kaže. Nije ih vidio deset godina.
Galvez je odlučan da je jedina žrtva koju ne bi uradio za svoju porodicu upravo ta, da ih napusti.
Jednom, kada su vremena bila teška, otišao je sam u Teksas da radi. Nije ga bilo skoro tri godine.
Pojavio se drugi čovjek. Umalo je izgubio svoju ženu.
„Izgubio sam vrijeme koje sam mogao provesti s djecom. Izgubio sam sve“, kaže. „Ne želim to opet uraditi.“
Ali, ako ostanu, neće imati posao. Porodica sada duguje stanarinu skoro za dva mjeseca.
„Razbijam glavu razmišljajući šta ćemo uraditi, šta ćemo uraditi?“, kaže on.
U Glavezovoj kući bili su mormoni – dvije plavuše koje govore španski, iz Utahe, koje inače dolaze svake sedmice.
Niz ulicu, čovjek u kariranoj košulji je hodao okolo po vrućini, rukujući se i predstavljajući se svima koji naiđu. On je evangelički pastor i Lemoore.
Suša je obnovila religiju u Huronu. Ministri hodaju ulicom, zloglasni barovi s nasiljem i prostitucijom su prazni.
„Imamo manje problema u gradu“, kaže Šef policije, Džordž Turegano, penzionisani policajac Capitola. „Ljudi imaju manje novca u džepovima. Štede kako bi se preselili u novi grad, novi posao.“
Kada je Turegano preuzeo posao prije dvije godine, kao deseti šef policije u otprilike isto toliko godina rekao je svojim prijateljima da je Huron kao Divlji Zapad.
„Nema mnogo manjih zajednica koje imaju toliko noćnih pucnjava, prostitucije i nasilja u porodici kao ovi mali gradovi na zapadu“, kaže on. „Ali, mirnije je u poslednje vrijeme.“
U Galvezovoj kući, glavna misionarka ohrabruje srednju, 12-godišnju Galvezovu kćerku, Dijanu, da se moli.
„Samo reci ono što ti je u srcu“, kaže joj.
Dijana se zastajkućuji zahvaljuje zato što je jutros ustala, i što njena baka nije bila bolesna u skorije vrijeme. Nije se molila za kišu, kako bi joj sugerisalo mnoštvo znakova duž Centarl Doline.
Galvez, koji je rastao kao katolik, išao je u nekoliko različitih crkava.
„Volim kako oni govore. Svi kažu isto:'Ako ispravno razmišljaš, možeš da pričaš s Bogom, i on će ti reći šta da radiš.“, kaže on. „Još uvijek moram da naučim da razmišljam ispravno.“
U maju, mjesecu kada se u Huronu nekoć udvostručilo broj radnika za sadnju i berbu, Galvez je pronašao tri dana posla u dvije sedmice.
Porodica je potrošila novac s njegovog poslednjeg čeka, 256 dolara. Opskrbljeni su velikim vrećama graha i riže. Mormonske misionarke donijele su kolače čudnog oblika, kolači ne dopiru do vrha čaše, a čokoladna glazura tri puta je deblja od njih. Dva porodična prijatelja donijeli su torbe slatkog hljeba i korijandera iz svog vlastitog vrta.
Galvez i Maya sazvali su porodični sastanak. Galvez je rekao svojoj djeci da će se vjerovatno uskoro preseliti u Teksak.
15-godišnja Itzel rekla da ne želi ići jer ima momka. 11-godišnji Francisko rekao je da ne želi ići jer voli svoju školu. Najstariji sin, Manuel, nije rekao ni riječ. Samo je spustio ruku na očevo rame.
Diana Marcum of Los Angeles Times
Prevela: MA Amela Delić
Treća godina suše ugrožava egzistenciju farmerske zajednice u San Joakin Dolini
Dva radnika s polja strugali su motikama korov kojeg ustvari nema.
„Hajde da se pretvaramo da vidimo mnogo korova“, rekao je Francisko Galvez svom prijatelju Rafaelu. Na taj način možda dobiju posao za cijelu sedmicu.
Uvijek su pokušavali dobiti posao zajedno. Rafael, stariji čovjek, imao je kamion. Galvez je govorio engleski. Voljeli su šale jedan drugog.
Ali ovo je bio prvi put u mjesec dana da su, zajedno ili svaki za sebe, pronašli posao.
Bili su dva čovjeka u polju u kojem je trebalo biti dvije grupe od dvadeset ljudi. Farmer se kockao posadivši otporni garbanzo grah, jer više nije bilo dovoljno vode za paradajz ili luk. Sudeći po plavim rubovima garbanzo graha, ovo kockanje se neće isplatiti.
Galvez (35), kaže da je njegov san da radi svaki dan dok ne bude potpuno povijen i iscrpljen, i da živi još tek toliko da se poigra sa svojim unučićima. Želi da kupi cipele svojoj djeci kada im trebaju. Njegov najstariji sin trenutno treba par cipela.
Najviše od svega želi da ostane tu gdje trenutno živi.
Ali, suša iz Kalifornije polahko ga sustiže. Svaki dan sve više porodica odlazi iz Salinasa, Arizone, Vašingtona – gdje god su čuli da ima posla.
Čak i u godinama kada kiša padne i nataloži se na planini Sieri dovoljno za badem i luk, stoku i dinje, stanovništvo Hurona buja i vehne kako sezona odmiče.
Ovih dana u Huronu, Medoti, Vaski i Firebagu, i svim drugim farmerskim zajednicama na zapadnoj starni San Joakin Doline – čak i stalni stanovnici pakuju stvari.
„Iz kuća niz ovu ulicu od nas – svi su otišli jučer“, kaže Galvez. „Možda ovaj grad više neće postojati ovdje?“
Od vremena prašine Bowl, ovo je bilo mjesto gdje nevolja dođe prva, a novac ne traje dugo. Prije nego što je suša ušla u treću godinu, Galvez je platio stanarinu i kupio svojoj djeci školski pribor. Kada bi ranije išao na polja, supruga Maya bi ga ispratila sa ručkom od tortilja, graha i voća.
Bilo je kasno popodne ovog aprilksog dana. Nije jeo od prošle noći.
Prošlo je više od mjesec otkako je platio svoju stanarinu od 850 dolara, ali njegov stanodavac je pristao da mu plaća pomalo svaku sedmicu.
Mjesec dana ranije, kada mu je saopćavala da je trudna, Maya se izvinila.
„Rekla mi je da je zabrinuta za mene jer nema posla“, kaže on. „Ali ja sam joj rekao, 'Beba je radost. Ne brini, snaći ćemo se. Pokušat ću. Dat ću sve od sebe.'“
Galvezova kuća je u ranč stilu, sa tri spavaće sobe. U kući skakuće ćivava nazvan Mama, a u ćošku je korpa narandži – framer je dozvolio Galvezu da prikuplja voće koje pronađe na zemlji.
Zidovi su svježe okrečeni, a po njima vise fotografije iz škole i kalendar sa pejzažom Yossemite i svetim pismom. No, neki prozori su razbijeni, a namještaja skoro da nema.
Ljudi koji su provalili u kuću odnijeli su sve, čak i krevete i to baš na dan kada je Galvez saznao da mu je supruga trudna. Ostavili su samo jednu drvenu stolicu.
Susjedi iz ulice donijeli su jedan televizor i meku stolicu. Galvez je pozajmio novac od brata iz Teksasa da popravi najveći prozor. Njegov brat je, prema Galvezovim riječima, osoba koja očekuje da mu se dug brzo vrati.
Polje sa garbanzo grahom obezbjedilo mu je dva dana posla. Prošle su dvije sedmice, a Galvez nije pronašao nikakav drugi posao. Kaže da su ta polja njegov jedini izbor. U Oaksaki, napustio je školu nakon četvrtog razreda kako bi radio. Živi u kaliforniji od svoje 17. godine, ali nije stanovnik Sjedinjenih Američkih Dražav.
Rafael, čovjek koji je radio pod mnogim prezimenima, zna mnoge poslodavce i obično je imao unaprijed dogovorene poslove.
Ali sada, u rano jutro, mnogo prije izlaska sunca, idu na parkiralište ispred pekare u kojoj sebi više ne mogu priuštiti meksički slatki hljeb i kafu. Čekaju sa ostalim nadničarima da poslodavac dođe i da ponudu.
Sedmicu prije satnica je bila 8 dolara minus 8 do 12 dolara za vožnju do polja koja traje 45 minuta. Pošto su mnogi ljudi pobjegli iz grada, farmeri su se otimali za radnike, pa je satnica skočila na 8,5 dolara. Ipak, Galvez nije unajmljen. Otišao je kući kada je htio da radi.
Njegove dvije mlađe kćerke, uz glasan smijeh, igrale su se u praznoj dnevnoj sobi. Manuel (16), najstariji od šestoro djece, učio je u svojoj sobi.
Galvez je ponosan što Manuel ne provodi vrijeme na ulici.
„Poslije škole ide pravo kući. Radi, gleda TV i ne ide vani. Želi se pridružiti Mornarici jednog dana“, priča Galvez. „Govorim ostalima 'Budite kao brat'“.
Stidljivo, pognute glave, Galvez se prijestio kako ga je Manuel zadirkivao udarcem u ruku, i kako su se igrali kao kada je njegov sin bio mali.
„Rekao mi je da je ponosan na mene. Rekao je da želi da bude kao ja“, kaže Galvez. „Rekao sam 'Ne želim da budeš kao ja. Želim da budeš bolji od mene.“
Krajem aprila, zrak je topliji.
Voda teče betonskim kanalima. Prskalice posipaju vodu po poljima uz poznati zvuk – š, š, š... Nasuprot nepreglednih zelenih polja luka stoji srednjoškolski trkač u crvenim hlačicama.
Bila je to iluzija raskoši. Ali bez kiše, čak i kalifornijski veliki sistem kupovine, prodaje, pumpanje i dovoženje biliona litara vode iz Sakramento Delte u ovu suhu, glinenu ravnicu – čak i pumpanjem toliko podzemne vode s kojom se dijelovi Centarl Doline mogu potpoti za stopalo, nije dovoljno da bi Huron radio.
Glavna ulica je bila pospana kao pas lutacila koji drijema u hladu vrara. Dva muškarca sa kaubojskim šeširima čavrljali su na klupi. U gotovo praznom kafiću, pored prozora, bila je u toku posljepodnevna partija pokera.
„Samo za zabavu, ne za novac“, kaže konobarica, iako se jasno vidi hrpa novčanica na stolu.
Huron je već proglašen gradom duhova sa 2 miliona dolara deficita.
Samo 1000 ljudi u gradu sa ukupnim stanovništvom od 7000 je registrovano za glasanje, a od tog broja, samo ih 200 ustvari zaista glasa.
Niko nije izbaran za dva slobodna mjesta u Gradskom vijeću – uključujući i zvaničnika.
Svake sedmice u školi, Galvezova djeca imaju manje školskih drugova.
Antonio Čavarias,radnik na polju, kaže da je suša drugačija od ostalih prirodnih katastrofa po tome što nema kraj. Ovo je treća godina suša, ali kako on kaže, tek je početak teškoćama.
„Bit' će još gore“, kaže on. „Ništa ne siju. Zamislite kako će biti kada bude vrijeme žetve.“
Čavarias je došao iz El Salvadora, gdje se, kako kaže, za sat vremena zaradi 6 dolara. Šalje novac za školovanje 22-godišnje kćerke i 20-gošinjeg sina koji tamo idu na fakultet.
„Oni su mi u srcu“, kaže. Nije ih vidio deset godina.
Galvez je odlučan da je jedina žrtva koju ne bi uradio za svoju porodicu upravo ta, da ih napusti.
Jednom, kada su vremena bila teška, otišao je sam u Teksas da radi. Nije ga bilo skoro tri godine.
Pojavio se drugi čovjek. Umalo je izgubio svoju ženu.
„Izgubio sam vrijeme koje sam mogao provesti s djecom. Izgubio sam sve“, kaže. „Ne želim to opet uraditi.“
Ali, ako ostanu, neće imati posao. Porodica sada duguje stanarinu skoro za dva mjeseca.
„Razbijam glavu razmišljajući šta ćemo uraditi, šta ćemo uraditi?“, kaže on.
U Glavezovoj kući bili su mormoni – dvije plavuše koje govore španski, iz Utahe, koje inače dolaze svake sedmice.
Niz ulicu, čovjek u kariranoj košulji je hodao okolo po vrućini, rukujući se i predstavljajući se svima koji naiđu. On je evangelički pastor i Lemoore.
Suša je obnovila religiju u Huronu. Ministri hodaju ulicom, zloglasni barovi s nasiljem i prostitucijom su prazni.
„Imamo manje problema u gradu“, kaže Šef policije, Džordž Turegano, penzionisani policajac Capitola. „Ljudi imaju manje novca u džepovima. Štede kako bi se preselili u novi grad, novi posao.“
Kada je Turegano preuzeo posao prije dvije godine, kao deseti šef policije u otprilike isto toliko godina rekao je svojim prijateljima da je Huron kao Divlji Zapad.
„Nema mnogo manjih zajednica koje imaju toliko noćnih pucnjava, prostitucije i nasilja u porodici kao ovi mali gradovi na zapadu“, kaže on. „Ali, mirnije je u poslednje vrijeme.“
U Galvezovoj kući, glavna misionarka ohrabruje srednju, 12-godišnju Galvezovu kćerku, Dijanu, da se moli.
„Samo reci ono što ti je u srcu“, kaže joj.
Dijana se zastajkućuji zahvaljuje zato što je jutros ustala, i što njena baka nije bila bolesna u skorije vrijeme. Nije se molila za kišu, kako bi joj sugerisalo mnoštvo znakova duž Centarl Doline.
Galvez, koji je rastao kao katolik, išao je u nekoliko različitih crkava.
„Volim kako oni govore. Svi kažu isto:'Ako ispravno razmišljaš, možeš da pričaš s Bogom, i on će ti reći šta da radiš.“, kaže on. „Još uvijek moram da naučim da razmišljam ispravno.“
U maju, mjesecu kada se u Huronu nekoć udvostručilo broj radnika za sadnju i berbu, Galvez je pronašao tri dana posla u dvije sedmice.
Porodica je potrošila novac s njegovog poslednjeg čeka, 256 dolara. Opskrbljeni su velikim vrećama graha i riže. Mormonske misionarke donijele su kolače čudnog oblika, kolači ne dopiru do vrha čaše, a čokoladna glazura tri puta je deblja od njih. Dva porodična prijatelja donijeli su torbe slatkog hljeba i korijandera iz svog vlastitog vrta.
Galvez i Maya sazvali su porodični sastanak. Galvez je rekao svojoj djeci da će se vjerovatno uskoro preseliti u Teksak.
15-godišnja Itzel rekla da ne želi ići jer ima momka. 11-godišnji Francisko rekao je da ne želi ići jer voli svoju školu. Najstariji sin, Manuel, nije rekao ni riječ. Samo je spustio ruku na očevo rame.
Diana Marcum of Los Angeles Times
Prevela: MA Amela Delić