Arne Johan Vetlesen
Sarajevo, 2017.
Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Studije o zlu je jedinstvena knjiga na našem govornom području.U naučni diskurs uvodi novi ugao razmatranja teme ratnih zločina i terorizma koja, na jednom širokom geografskom, socijalnom, kulturnom i političkom prostoru, Balkana, Evrope i cijelog svijeta ne gubi na aktuelnosti već 25 godina. To je tema radikalnog, odnosno apsolutnog zla, koje je počinjeno u obliku masovnih zatočenja u koncentracionim logorima, protjerivanja, silovanja, zvjerskih mučenja i konačno oduzimanja života na najsvirepiji način stotinama i hiljadama ljudi na različitim mjestima i u različitim historijskim periodima i okolnostima, po univerzalnim obrascima, čije postojanje samo po sebi, uznemirujuće opominje da, bar sa stajališta zla, historija nije ni blizu svog kraja.
Autor je, na apstraktno filozofskom nivou, skicirao okvir za moralnu perspektivu, prvenstveno intelektaulnog, suočavanja sa ključnom antropološkom i civilizacijskom devijacijom ljudske vrste: intencionalnim izborom nanošenja zla pripadnicima svoje vrste, kao strateškim odgovorom na izazove i pritiske iz okruženja.
Mada, se posredno posredno referira i na Srebrenicu, kao na slučaj (case) koncentriranog radikalnog zla, koji ilustrira utemeljenost generalizacija o zločincima uopće (među koje kao tipične primjere svrstava Karadžića i Mladića), a uglavnom se bavi Breivikovim psihološkim, socijalnim i kulturološkim profilom kao objašnjavajućim okvirom za zločin koji je počinio 22. jula 2011. godine u Oslu, odnosno simboličkim predstavnicima počinitelja i žrtava holokausta nad Jevrejima u drugom svjetskom ratu, ne gubi na aktuelnosti pa ni funkcionalnosti pri kolektivnom i individualnom suočavanju sa posljedicama zla počinjenog na području Bosne i Hercegovine.
Ipak, na momente nam se, čitajući prikaze različitih stajališta o pojedinim moralnim temama i briljantne autorove kontraargumentacije, rasprava učini predalekom od iskustva, apsolutnog zla kome smo bili izloženi u Bosni i Hercegovini i poželimo da je autor iscrpnije i eksplicitnije uzeo u obzir naš slučaj. Prvenstveno sa stajališta žrtava koje su, u jednoj netipičnoj situaciji, izloženosti produženom zlu, koje trpe već četvrt stoljeća, tragajući za kostima svoje djece i najbližih srodnika i pokušavajući se vratiti u svoj životni prostor iz koga su istjerani.
Bilo bi značajno istražiti šta, sa stanovišta moralnog prosuđivanja počinitelja zla u Srebrenici ili Prijedoru (uzimam ih kao simbole apsolutnog zla počinjenog u Bosni i Hercegovini) znači prihvatiti objašnjenje o ideologiji i životnoj situaciji kao faktorima koji su opredjeljujuće uticali da javne institucije, komunalna i prevoznička preduzeća, opštinski organi vlasti i od naroda izabrani lideri prihvate, ne samo bez otpora već s entuzijazmom, ulogu suizvršioca najstrašnijih zločina i da pri tome, umjesto moralnim dilemama budu obuzeti imperativom efikasnog izvršenja radnog zadatka, koje je, pokazala su suđenja u Hagu, podrazumijevalo simultano: hladnokrvna ubistva stotine ljudi u jednoj smjeni, i skrivanje tragova o tome?
Šta bi se, sa psiho-analitičkim i ideološkim objašnjavajućim okvirom (koji u prvi plan ističu strah bilo da se radi o strahu za život, ili o strahu od ekskomunikacije iz referentne grupe) desilo da su u razmatranje uvedeni slučajevi pojedinaca koji su, pod snažnim utjecajem uvjerenja o apsolutnom dobru, napravili moralno ispravan izbor i pobunili se, svjesni cijene koju će platiti?
Srđan Aleksić iz Trebinja, Amir Reko Makedonac i mnogi drugi «dobri ljudi u vremenu zla» su više od izuzetaka koji potvrđuju pravilo. Apsolutno zlo je bilo moguće samo u okolnostima u kojima je bila odsutna ideja o apsolutnom dobru.
Iz perspektive produženog zla, koje je ishod institucionalizirane paranoidno - šizoidne situacije balkanskih kolektiviteta neke moralne dileme apostrofirane u knjizi dobijaju novi sadržaj ali i novi smisao. Prvenstveno mislim na dileme kao što su: da li je moralno ispravno pamtiti zlo i da li je oprost moralno pogrešan? Ova i ovakva pitanja do sada nisu kod nas, tako izravno postavljena, bar u, nažalost, veoma uskom krugu akademskih istraživača koji se bave temom genocida i zla počinjenog u Bosni i Hercegovini.
Tek marginalno, u okvirima tzv. kulturoloških studija možemo naći stajališta koja se referiraju na temu pamćenja zla, zagovarajući kulturu zaborava kao uslov da zarastu otvorene rane na tijelu društva. U nekim slučajevima ta stajališta prerastaju u nestrpljenje kada će žrtve konačno prestati insistirati na svom iskustvu žrtve i osloboditi nas neugodne obaveze da suosjećamo.
Pažljiviji analitičar javnog dikursa će uočiti da ovakvo stajalište, mada ne eksplicitno iskazano, polako osvaja javnu sferu. Žrtve, često i primarne (preživjeli logoraši, pojedinci koji su pukim slučajem preživjeli masovna strijeljanja, prognanici) sistematično se potiskuju među marginalne vijesti i marginalne teme kojima se bave domaće i međunarodne vladine i nevladine organizacije ili se otvoreno verbalno diskreditiraju, diksreditirajući njihove simboličke predstavnike.
Ključno pitanje je, u slučaju Bosne i Hercegovine da li je moralno ispravno, od bilo koga, kako od filozofa i humanističkih intelektualaca, tako i vjerskih i političkih vođa, i nevladinih organizacija očekivati i više manje eksplicitno tražiti od majki kojima su pobili sinove, braću, muževe da oproste zločincima. A oprost je nešto što slijedi iza zaborava.
Iskreno da kažem, od samog početka mi je bila čudna floskula, koju su, vjerovatno na nekoj radionici, usvojile čelnice asocijacija majki Srebrenice, da mogu oprostiti ali da ne mogu zaboraviti. To je jednostavno neprirodna situacija, očekivati i tražiti od primarnih i sekundarnih žrtava (onih koji su bili izloženi zlu i njihovih najbližih srodnika) da izbrišu sjećanje na svoja traumatična iskustva koja su im oduzela najdraže, teško može naći uporište i u najapstraktnijim filozofskim razmatranjima. A sve dok živi sjećanje nije moguć ni oprost.
U Bosni je to naročito nemoguće, jer zlo još uvijek traje. Ono se dešava u kontinuitetu već 25 godina; u obliku arogantnog institucionaliziranog negiranja da se zlo(čin) uopšte desio, u izjednačavanju krivice zločinca i žrtve, u javnom, institucionaliziranom glorificiranju zločinaca kao nacionalnih heroja.
Žrtve nisu dobile priliku da predahnu, još uvijek se rovi po njihovim emocionalnim ranama. Mrtvi teško nalaze posljednji smiraj, kosti su im razbacane u sekundarnim i tercijarnim grobnicama, na skrivenim lokacijama obavijenim zavjetom koletivne šutnje.
Preživjeli su već decenijama izloženi bolno traumatičnim traganjima i nadom ispunjenih iščekivanja da će se iz raskopine neke nove masovne grobnice pojaviti prepoznatljiv komadić odjeće najmilijih i šokantnoj spoznaji da su oni ubijani i nakon što su bili ubijeni. Raskomadani su kašikama rovokopača da bi bili razvlačeni po sekundarnim i tercijarnim grobnicama u beskrupuloznom makijavelističkom podčinjavanju sredstava cilju - javnom negiranju da se zlo uopšte desilo.
Zlo se produžava i ponižavajućim svakodnevnim političkim instrumentalizacijama i prigodničarskim neiskrenim javnim iskazima empatije, u obrazovnoj i svakoj drugoj institucionalizaciji neistinitih interpretacija i osvojenog plijena.
Mislim da je za nas ključno pitanje propitivanje morala subjekata tog produženog zla, a prvi veliki doprinos intelektualaca bi bio kada bi se sve to što se još uvijek dešava sa primarnim žrtvama nazvalo pravim imenom – institucionliziranim zlom u toku.
Ova knjiga, i mnogobrojna pitanja u njoj postavljena, po mom iskrenom ubjeđenju, nam može poslužiti kao polazna tačka.
Tuzla; 16. maja 2017.
Sarajevo, 2017.
Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Studije o zlu je jedinstvena knjiga na našem govornom području.U naučni diskurs uvodi novi ugao razmatranja teme ratnih zločina i terorizma koja, na jednom širokom geografskom, socijalnom, kulturnom i političkom prostoru, Balkana, Evrope i cijelog svijeta ne gubi na aktuelnosti već 25 godina. To je tema radikalnog, odnosno apsolutnog zla, koje je počinjeno u obliku masovnih zatočenja u koncentracionim logorima, protjerivanja, silovanja, zvjerskih mučenja i konačno oduzimanja života na najsvirepiji način stotinama i hiljadama ljudi na različitim mjestima i u različitim historijskim periodima i okolnostima, po univerzalnim obrascima, čije postojanje samo po sebi, uznemirujuće opominje da, bar sa stajališta zla, historija nije ni blizu svog kraja.
Autor je, na apstraktno filozofskom nivou, skicirao okvir za moralnu perspektivu, prvenstveno intelektaulnog, suočavanja sa ključnom antropološkom i civilizacijskom devijacijom ljudske vrste: intencionalnim izborom nanošenja zla pripadnicima svoje vrste, kao strateškim odgovorom na izazove i pritiske iz okruženja.
Mada, se posredno posredno referira i na Srebrenicu, kao na slučaj (case) koncentriranog radikalnog zla, koji ilustrira utemeljenost generalizacija o zločincima uopće (među koje kao tipične primjere svrstava Karadžića i Mladića), a uglavnom se bavi Breivikovim psihološkim, socijalnim i kulturološkim profilom kao objašnjavajućim okvirom za zločin koji je počinio 22. jula 2011. godine u Oslu, odnosno simboličkim predstavnicima počinitelja i žrtava holokausta nad Jevrejima u drugom svjetskom ratu, ne gubi na aktuelnosti pa ni funkcionalnosti pri kolektivnom i individualnom suočavanju sa posljedicama zla počinjenog na području Bosne i Hercegovine.
Ipak, na momente nam se, čitajući prikaze različitih stajališta o pojedinim moralnim temama i briljantne autorove kontraargumentacije, rasprava učini predalekom od iskustva, apsolutnog zla kome smo bili izloženi u Bosni i Hercegovini i poželimo da je autor iscrpnije i eksplicitnije uzeo u obzir naš slučaj. Prvenstveno sa stajališta žrtava koje su, u jednoj netipičnoj situaciji, izloženosti produženom zlu, koje trpe već četvrt stoljeća, tragajući za kostima svoje djece i najbližih srodnika i pokušavajući se vratiti u svoj životni prostor iz koga su istjerani.
Bilo bi značajno istražiti šta, sa stanovišta moralnog prosuđivanja počinitelja zla u Srebrenici ili Prijedoru (uzimam ih kao simbole apsolutnog zla počinjenog u Bosni i Hercegovini) znači prihvatiti objašnjenje o ideologiji i životnoj situaciji kao faktorima koji su opredjeljujuće uticali da javne institucije, komunalna i prevoznička preduzeća, opštinski organi vlasti i od naroda izabrani lideri prihvate, ne samo bez otpora već s entuzijazmom, ulogu suizvršioca najstrašnijih zločina i da pri tome, umjesto moralnim dilemama budu obuzeti imperativom efikasnog izvršenja radnog zadatka, koje je, pokazala su suđenja u Hagu, podrazumijevalo simultano: hladnokrvna ubistva stotine ljudi u jednoj smjeni, i skrivanje tragova o tome?
Šta bi se, sa psiho-analitičkim i ideološkim objašnjavajućim okvirom (koji u prvi plan ističu strah bilo da se radi o strahu za život, ili o strahu od ekskomunikacije iz referentne grupe) desilo da su u razmatranje uvedeni slučajevi pojedinaca koji su, pod snažnim utjecajem uvjerenja o apsolutnom dobru, napravili moralno ispravan izbor i pobunili se, svjesni cijene koju će platiti?
Srđan Aleksić iz Trebinja, Amir Reko Makedonac i mnogi drugi «dobri ljudi u vremenu zla» su više od izuzetaka koji potvrđuju pravilo. Apsolutno zlo je bilo moguće samo u okolnostima u kojima je bila odsutna ideja o apsolutnom dobru.
Iz perspektive produženog zla, koje je ishod institucionalizirane paranoidno - šizoidne situacije balkanskih kolektiviteta neke moralne dileme apostrofirane u knjizi dobijaju novi sadržaj ali i novi smisao. Prvenstveno mislim na dileme kao što su: da li je moralno ispravno pamtiti zlo i da li je oprost moralno pogrešan? Ova i ovakva pitanja do sada nisu kod nas, tako izravno postavljena, bar u, nažalost, veoma uskom krugu akademskih istraživača koji se bave temom genocida i zla počinjenog u Bosni i Hercegovini.
Tek marginalno, u okvirima tzv. kulturoloških studija možemo naći stajališta koja se referiraju na temu pamćenja zla, zagovarajući kulturu zaborava kao uslov da zarastu otvorene rane na tijelu društva. U nekim slučajevima ta stajališta prerastaju u nestrpljenje kada će žrtve konačno prestati insistirati na svom iskustvu žrtve i osloboditi nas neugodne obaveze da suosjećamo.
Pažljiviji analitičar javnog dikursa će uočiti da ovakvo stajalište, mada ne eksplicitno iskazano, polako osvaja javnu sferu. Žrtve, često i primarne (preživjeli logoraši, pojedinci koji su pukim slučajem preživjeli masovna strijeljanja, prognanici) sistematično se potiskuju među marginalne vijesti i marginalne teme kojima se bave domaće i međunarodne vladine i nevladine organizacije ili se otvoreno verbalno diskreditiraju, diksreditirajući njihove simboličke predstavnike.
Ključno pitanje je, u slučaju Bosne i Hercegovine da li je moralno ispravno, od bilo koga, kako od filozofa i humanističkih intelektualaca, tako i vjerskih i političkih vođa, i nevladinih organizacija očekivati i više manje eksplicitno tražiti od majki kojima su pobili sinove, braću, muževe da oproste zločincima. A oprost je nešto što slijedi iza zaborava.
Iskreno da kažem, od samog početka mi je bila čudna floskula, koju su, vjerovatno na nekoj radionici, usvojile čelnice asocijacija majki Srebrenice, da mogu oprostiti ali da ne mogu zaboraviti. To je jednostavno neprirodna situacija, očekivati i tražiti od primarnih i sekundarnih žrtava (onih koji su bili izloženi zlu i njihovih najbližih srodnika) da izbrišu sjećanje na svoja traumatična iskustva koja su im oduzela najdraže, teško može naći uporište i u najapstraktnijim filozofskim razmatranjima. A sve dok živi sjećanje nije moguć ni oprost.
U Bosni je to naročito nemoguće, jer zlo još uvijek traje. Ono se dešava u kontinuitetu već 25 godina; u obliku arogantnog institucionaliziranog negiranja da se zlo(čin) uopšte desio, u izjednačavanju krivice zločinca i žrtve, u javnom, institucionaliziranom glorificiranju zločinaca kao nacionalnih heroja.
Žrtve nisu dobile priliku da predahnu, još uvijek se rovi po njihovim emocionalnim ranama. Mrtvi teško nalaze posljednji smiraj, kosti su im razbacane u sekundarnim i tercijarnim grobnicama, na skrivenim lokacijama obavijenim zavjetom koletivne šutnje.
Preživjeli su već decenijama izloženi bolno traumatičnim traganjima i nadom ispunjenih iščekivanja da će se iz raskopine neke nove masovne grobnice pojaviti prepoznatljiv komadić odjeće najmilijih i šokantnoj spoznaji da su oni ubijani i nakon što su bili ubijeni. Raskomadani su kašikama rovokopača da bi bili razvlačeni po sekundarnim i tercijarnim grobnicama u beskrupuloznom makijavelističkom podčinjavanju sredstava cilju - javnom negiranju da se zlo uopšte desilo.
Zlo se produžava i ponižavajućim svakodnevnim političkim instrumentalizacijama i prigodničarskim neiskrenim javnim iskazima empatije, u obrazovnoj i svakoj drugoj institucionalizaciji neistinitih interpretacija i osvojenog plijena.
Mislim da je za nas ključno pitanje propitivanje morala subjekata tog produženog zla, a prvi veliki doprinos intelektualaca bi bio kada bi se sve to što se još uvijek dešava sa primarnim žrtvama nazvalo pravim imenom – institucionliziranim zlom u toku.
Ova knjiga, i mnogobrojna pitanja u njoj postavljena, po mom iskrenom ubjeđenju, nam može poslužiti kao polazna tačka.
Tuzla; 16. maja 2017.