*Mirza Čamo, magistrant na fakultetu društvenih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, naučni intervju u okviru istraživanja pri izradi magistarskog rada na temu “Uloga i značaj političkog marketinga u ostvarivanju izborne uspješnosti”.
Većinu političkih problema, koje danas imamo produciraju sami politički subjekti svojom nedemokratskom strukturom orjentiranom na autoritarne monološke tipove političke komunikacije.
• U Bosni i Hercegovini imamo redukcionistički pristup izbornom marketingu. Taj redukcionizam se sastoji u svođenju jednog kompleksnog i u osnovi demokratskog koncepta na nekoliko tehnika komuniciranja sa ciljano manipulativnim (propagandnim) efektima.
• Na koji način, prema Vašem naučnom iskustvu, javnost u Bosni i Hercegovini odlučuje koga će podržati na izborim?
Faktore koji utiču na izborno opredjeljivanje glasača u Bosni i Hercegovini, pa i na sam izlazak na izbore, možemo podijeliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju identitetitetska (samo)identifikacija kao pripadnika nacionalne, religiozne, odnosno kullturološke grupe. Drugu grupu čine faktori stranačke identifikacije (pristajanje uz konkretne stranačke interpretacije stvarnosti - prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i politike koje iz tih interpretacija proizlaze). Treću grupu čine marketinški faktori (dopadljivost kampanje i kandidata koje pojedine stranke nude na izborima). Utjecaj faktora treće grupe (marketinških faktora) pa i samog izbornog i političkog marketinga ovisi od stupnja dramatičnosti odnosa (sukoba) između dominantnih grupa, odnosno stranaka unutar tih grupa. Možemo reći da je u obrnutoj srazmjeri sa stupnjem te dramatičnosti. Birači dovedeni u situaciju da brane svoju grupu (koja može biti napadnuta i samo prigodno i inscenirano a ne i stvarno) čvršće će se vezivati za stranku za koju smatraju da “odlučnije i snažnije “, pa i u verbalnoj sferi, brani te interese, ne obraćajući toliko pažnje na estetiku i dopadljivost kampanje i kandidata. Ovaj model ponašanja BiH glasača uglavnom se poklapa sa tzv. lijevkom uzročnosti koji su, na osnovu empirijskih istraživanja rekonstruirali istraživači Michigenske škole. Razlike proizlaze iz naše povijesne i društvene situacije koju još uvijek skoro presudno određuje uzburkana dinamika grupnih identiteta, koja pogoduje strateškim manipulacijama biračima tako što se u predizbornom periodu izazivaju krize u međugrupnim odnosima ili se prigodno aktueliziraju i dodatno dramatiziraju određena neriješena, pa i nerješiva, pitanja.
• Koliko je politički marketing bitan segment predizbornih kampanja u nekim razvijenim evropskim zemljama?
Politički marketing je u zemljama razvijene demokratije, uključujući i evropske zemlje, način na koji se svakodnevno vodi politika, dakle, ne samo u predizbornom periodu. To znači da se pri donošenju značajnih političkih odluka i utvrđivanju politika kontinuirano uzima u obzir pretpostavka o načinu na koji će na te odluke i politike reagirati građani i glasači. Radni dan u Bijeloj kući, ali i u vladi Velike Britanije i Njemačke započinje uvidom u rezultate dnevnih istraživanja javnog mišljenja, uz spremnost na korigovanje ne samo politika već i izvršilaca. Prave se dubinske analize pisanja tradicionalnih i novih medija, uključujući i društvene mreže. Sva ta istraživanja u velikoj mjeri na kraju utiču na izbornu ponudu kandidata, tematsku agendu kampanja pa i samu estetiku poruka. Međutim, teško ćemo naći i jedan primjer izborne kampanje, pa čak i u državama sa velikom demokratskom tradicijom, koja se nije zasnivala na manipulacijama grupnim identitetima i grupnoj mobilizaciji i homogenizaciji.
• Mislite li da političke opcije i kandidati u Bosni i Hercegovini ne iskorištavaju u dovoljnoj mjeri mogućnosti koje nudi politički marketing?
U Bosni i Hercegovini imamo redukcionistički pristup izbornom marketingu. Taj redukcionizam se sastoji u svođenju jednog kompleksnog i u osnovi demokratskog koncepta na nekoliko tehnika komuniciranja sa ciljano manipulativnim (propagandnim) efektima. Praveći analogiju sa ekonomskim marketingom, mi u BiH još uvijek imamo prodajni (trgovački) koncept u kome je zadatak izbornih štabova da pokušaju “po svaku cijenu prodati” stranačke kandidate i politike koji su proizvod razmišljanja i volje pojedinaca (stranačkih osnivača i vođa). To je posljedica nekoliko faktora: prvo skoro da i nema političkog subjekta koji se u dosadašnjem toku političke tranzicije organizirao kao moderna, otvorena demokratska struktura, uglavnom su to “društva jednog lica”. Drugi faktor se tiče općeg društvenog, a naročito medijskog ambijenta koji je više programiran na informacije (upute i instrukcije) nego na komunikaciju (analize i nove sinteze). Jednostavno kazano nismo mi još uvijek spremni za demokratiju, a naročito ne da je odsudno branimo, učestvujući u njoj. Treći faktor se tiče stručnjaka (uključujući i agencije) koji se bave političkim marketingom. Njihova znanja su krajnje oskudna, nesistematična, reducirana na mali korpus propagandnih tehnika stečenih ad hoc. Da ne govorimo o njihovim namjerama i profesionalnoj etici. Ukupan efekat je veoma otužan.
• Smatrate li da je moguće marketinški djelovati bez konkretnih i kvalitetnih rezultata određenog političkog subjekta na terenu?
Moguće je, vještim ubacivanjem u tematska polja kompleksne dinamike međugrupnih odnosa, dodatnom dramatizacijom postojećih i izazivanjem novih verbalnih i manifestacionih sukoba, neobjektivnim (spinovanim) interpretacijama i reinterpretacijama prošlosti, današnjosti i budućnosti skrenuti pažnju birača sa kvalitativnih pokazatelja efekata dotadašnjeg djelovanja i potencijala političkih subjekata da ispune obećanja i ostvariti povoljan izborni rezultat. Ali, to nije koncept političkog marketinga koji ja zagovaram a koji cilja na razvijanje dijaloškog obrasca komuniciranja u području upravljanja društvom, sa realnim šansama građana da utiču. To je manipulacija arhetipskim strahovima i obrascima ljudi, to je zadržavanje ljudi na nivou predpolitičkog i preddemokratskog stanja pri čemu političkim prostorom u vrijeme izbornih kampanja dominiraju zastrašivanje, demonizacija, spinovanje, grupno mobiliziranje, militarizacija jezika, negativni ciljevi i sl.
• Jeste li stava da politički marketing kao sastavni segment političkog komuniciranja predstavlja jedan od ključnih faktora za realizaciju uspješne izborne kampanje, te da u kombinaciji sa ostalim komunikacijskim aktivnostima može dati značajan doprinos ostvarivanju izborne uspješnosti?
Ja smatram da je politički marketing koncept političkog komuniciranja i političkog djelovanja u kome se ostvaruje win-win odnos. Podjednako dobijaju političari i građani. Političari, ostvarujući efikasan i kontinuiran dijalog sa građanima, koji nisu samo glasači. Povećavaju šanse za osvajanje društvenih i profesionalnih uloga koje ih privlače, tako što u definiranje općeg interesa uvode građane, kojih se taj opći interes najviše tiče, ali i druge stakeholdere (intelektualce, analitičare, medije, privrednike). Građani, dobijaju mogućnost da politička i opća stvarnost budu kreirani i po njihovoj volji. Za razliku od populizma, ovdje se radi o iskrenim najerama političara i ozbiljnim očekivanjima građana. Kičma ovakvog koncepta političkog marketinga je dijaloška komunikacija u kojoj postoji obostrano priznanvanje prava na očekivanja druge strane i od druge strane. Naravno, u stanju u kome se nalazi BiH društvo, efikasnost izbornog nastupa mogu povećati i klasične propagandne tehnike koje se zasnivaju na povećanoj vidljivosti kandidata i poznatosti, ali i na nedozvoljenim oblicima izborne korupcije.
• Smatrate li da je marketinške poruke koje politički subjekti plasiraju u predizbornom periodu neophodno prilagoditi stavovima i potrebama javnosti?
Tu vidim granicu, koju nebi trebalo preći. To je granica između, na jednoj strani, populističkog povlađivanja glasačima pa i neutemeljenih obećanja za koja političari znaju, već u momentu kada ih daju, da ih neće i ne mogu ispuniti i, na drugoj strani, obećanja i poruka, koje su proizašle iz sistematične produbljene analize određenih izbornih područja i kontinuiranog dijaloga sa građanima. Kod populističkog prilagođavanja manipulira se psihološkim motivatorima glasača (strahovima i srećom) a u drugom slučaju (marketinškog prilagođavanja) građani se uključuju u definiranje potreba i općeg interesa. Dakle, bilo bi pogubno po demokratiju, u općoj, opravdanoj, hajci na populizam odbaciti ideju participativne demokratije koja podrazumijeva uključivanje građana u političke procese i u međuizbornim periodima i to mnogo konkretnije nego što je to apstraktni institut poznat kao javno mišljenje.
• Trebaju li prema Vašem mišljenju, marketinške poruke biti primarno usmjerene ka neodlučnim, odnosno neopredijeljenim biračima?
Teško je očekivati da će same političke stranke svoje predizborne poruke usmjeravati primnarno prema neodlučnim glasačima. Logično je da većinu poruka usmjere prema svom članstvu, potom prema svojim dotadašnjim glasačima (koje treba dodatno ohrabriti i čvršće vezati za sebe), pa prema glasačima za koje se može pretpostaviti da su “prirodni” saveznici - simpatizeri, predstavljajući im se kao vjerodostojni i kredibilni rješavaoci njihovih problema i realizatori njihovih potreba i želja. U ovoj grupi se uvijek nalazi značajan broj onih koji apstiniraju od glasanja iz različitih razloga. Stranka bi sa njima trebala ući u dijalog i saznati koje prepreke treba ukloniti da bi ih uključila u izborni proces. Jedan broj poruka treba uputiti i u protivnički tabor. Istraživanja pokazuju da ni jedan tabor nije monolitan i da glasači s različitim stupnjem motivacije učestvuju u njima. Dakle, moguće je neke prodobiti na svoju stranu. Naročito ukoliko se radi o glasačima stranke koja djeluje unutar iste društvene, religiozne, nacionalne ili neke druge identitetske grupe.
Neodlučni, odnosno neopredijeljeni glasači u predizbornim analizama i istraživanjima se uvijek javljaju u značajnom broju i sukladno tome prema njima se razvijaju velika očekivanja, ali u stvarnosti, oni uglavnom ne odlučuju izbore, kod njih kao da je apstinencija trajna navika (oblik političkog ponašanja). Svaka stranka će u svojoj strateškoj procjeni procjenjivati udio koji bi mogla imati u korpusu neopredijeljenih i potencijalnih apstinenata i sukladno s tom procjenom kreirati svoje poruke i komunikacije.
• Smatrate li da je javnost u Bosni i Hercegovini nedovoljno politički obrazovana i da je to pogodan teren za marketinško, pa i propagandno djelovanje?
Teško je povezati na takav način obrazovanje i podložnost (prjemčivost) manipulativnoj propagandnoj, odnosno marketinškoj komunikaciji. Generalno gledajući, mislim da je na manje obrazovane ljude lakše uticati propagandnom porukom, Ali, kad malo bolje pogledamo vidimo da ni u jednoj stranci, pa ni u jednoj političkoj opciji, koliko god ona bila mračna i nedemokratska, ne nedostaje intelektualaca i veoma obrazovanih ljudi. Lično mislim da se u političkoj komunikaciji radi o prepoznatoj (od strane recepijenta) nagradi i koristi u percipiranoj političkoj poruci (prilici za sebe). Ta nagrada i korist, koje u slučaju izborne kampanje uvijek imaju formu obećanja, mogu biti veoma prozaične i konkretne (materijalne) a mogu biti i dugoročne.
• Da li je za adekvatnu i kvalitetnu marketing kampanju za vrijeme predizbornog perioda potrebno angažovati profesionalce, odnosno stručnjake iz prakse?
Politički marketing je akademska disciplina. Ima svoje problemsko područje, svoje naučne (teorijske) izvore, svoje metode i tehnike. U tom smislu ispunjava sve uslove da bude profesija. Međutim, činjenica je da u regionu ni na jednom univerzitetu ne daju diplomu iz političkog marketinga, te da u tom smislu teško možemo govoriti o profesionalcima sa validnom, diplomom. Određeni pojedinci i agencije su se, međutim na različite načine specijalizirali i danas nude usluge iz političkog marketinga koje se u konačnici svode na povećanje vidljivosti, publicitet i neke vanjske faktore imidža. Zajedničke karakteristike svih tih angažmana su: nedostatak strateškog pristupa, marginalizirana uloga istraživanja i dominantno jednosmjerno propagandno komuniciranje čak i u slučajevima značajne uloge društvenih medija.
Mislim da rezultate ni jednih poslijeratnih izbora u BiH nisu presudno odredili (ni uspjeh ni neuspjeh) profesionalci političkog i izbornog marketinga (pa ni upotrijebljene tehnike), mada su u nekim slučajevima bili angažirani i međunarodni eksperti.
• Kada će politički subjekti u Bosni i Hercegovini početi ozbiljno pristupati političkom marketingu, kao disciplini koja je neophodna za promociju i prodor na tržište glasača na kojem se nalazi čitav spektar neodlučnih birača, do kojih je moguće doprijeti sredstvima, metodama i tehnikama političkog marketinga?
Ako je fokusiranje na apstinente iz izbornog procesa i političkih tokova i njihovo uključivanje motivirano demokartizacijom društva i kreiranjem društvenog konsenzusa oko ključnih društvenih tema i protivriječnosti, tada će zainteresiranost za potencijale kojima raspolaže politički marketing sa svojom dijaloškom komunikacijoma, rasti sa demokratizacijom samih političkih subjekata (prvenstveno stranaka). Nažalost, čini mi se da smo u tom pogledu na veoma niskom nivou i da većinu političkih problema, koje danas imamo produciraju sami politički subjekti svojom nedemokratskom strukturom orjentiranom, kako unutar sebe tako i prema vani, na autoritarne monološke tipove političke komunikacije. Sve dok je tako neće biti stvarne potrebe za naučnicima i profesionalcima koji preferiraju izvorni marketinški model politike. Bit će dovoljni i komunikacijski tehničari propagandne komunikacije, među kojima, naravno ima razlike po nivou vještina estetizacije poruka i vještine guranja poruka kroz plaćene i neplaćene kanale komuniciranja. Bojim se da to ne mogu promijeniti marketinški stručnjaci već sami političari i političke stranke usvajajući novu (demokratsku) paradigmu bavljenja politikom.
Većinu političkih problema, koje danas imamo produciraju sami politički subjekti svojom nedemokratskom strukturom orjentiranom na autoritarne monološke tipove političke komunikacije.
• U Bosni i Hercegovini imamo redukcionistički pristup izbornom marketingu. Taj redukcionizam se sastoji u svođenju jednog kompleksnog i u osnovi demokratskog koncepta na nekoliko tehnika komuniciranja sa ciljano manipulativnim (propagandnim) efektima.
• Na koji način, prema Vašem naučnom iskustvu, javnost u Bosni i Hercegovini odlučuje koga će podržati na izborim?
Faktore koji utiču na izborno opredjeljivanje glasača u Bosni i Hercegovini, pa i na sam izlazak na izbore, možemo podijeliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju identitetitetska (samo)identifikacija kao pripadnika nacionalne, religiozne, odnosno kullturološke grupe. Drugu grupu čine faktori stranačke identifikacije (pristajanje uz konkretne stranačke interpretacije stvarnosti - prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i politike koje iz tih interpretacija proizlaze). Treću grupu čine marketinški faktori (dopadljivost kampanje i kandidata koje pojedine stranke nude na izborima). Utjecaj faktora treće grupe (marketinških faktora) pa i samog izbornog i političkog marketinga ovisi od stupnja dramatičnosti odnosa (sukoba) između dominantnih grupa, odnosno stranaka unutar tih grupa. Možemo reći da je u obrnutoj srazmjeri sa stupnjem te dramatičnosti. Birači dovedeni u situaciju da brane svoju grupu (koja može biti napadnuta i samo prigodno i inscenirano a ne i stvarno) čvršće će se vezivati za stranku za koju smatraju da “odlučnije i snažnije “, pa i u verbalnoj sferi, brani te interese, ne obraćajući toliko pažnje na estetiku i dopadljivost kampanje i kandidata. Ovaj model ponašanja BiH glasača uglavnom se poklapa sa tzv. lijevkom uzročnosti koji su, na osnovu empirijskih istraživanja rekonstruirali istraživači Michigenske škole. Razlike proizlaze iz naše povijesne i društvene situacije koju još uvijek skoro presudno određuje uzburkana dinamika grupnih identiteta, koja pogoduje strateškim manipulacijama biračima tako što se u predizbornom periodu izazivaju krize u međugrupnim odnosima ili se prigodno aktueliziraju i dodatno dramatiziraju određena neriješena, pa i nerješiva, pitanja.
• Koliko je politički marketing bitan segment predizbornih kampanja u nekim razvijenim evropskim zemljama?
Politički marketing je u zemljama razvijene demokratije, uključujući i evropske zemlje, način na koji se svakodnevno vodi politika, dakle, ne samo u predizbornom periodu. To znači da se pri donošenju značajnih političkih odluka i utvrđivanju politika kontinuirano uzima u obzir pretpostavka o načinu na koji će na te odluke i politike reagirati građani i glasači. Radni dan u Bijeloj kući, ali i u vladi Velike Britanije i Njemačke započinje uvidom u rezultate dnevnih istraživanja javnog mišljenja, uz spremnost na korigovanje ne samo politika već i izvršilaca. Prave se dubinske analize pisanja tradicionalnih i novih medija, uključujući i društvene mreže. Sva ta istraživanja u velikoj mjeri na kraju utiču na izbornu ponudu kandidata, tematsku agendu kampanja pa i samu estetiku poruka. Međutim, teško ćemo naći i jedan primjer izborne kampanje, pa čak i u državama sa velikom demokratskom tradicijom, koja se nije zasnivala na manipulacijama grupnim identitetima i grupnoj mobilizaciji i homogenizaciji.
• Mislite li da političke opcije i kandidati u Bosni i Hercegovini ne iskorištavaju u dovoljnoj mjeri mogućnosti koje nudi politički marketing?
U Bosni i Hercegovini imamo redukcionistički pristup izbornom marketingu. Taj redukcionizam se sastoji u svođenju jednog kompleksnog i u osnovi demokratskog koncepta na nekoliko tehnika komuniciranja sa ciljano manipulativnim (propagandnim) efektima. Praveći analogiju sa ekonomskim marketingom, mi u BiH još uvijek imamo prodajni (trgovački) koncept u kome je zadatak izbornih štabova da pokušaju “po svaku cijenu prodati” stranačke kandidate i politike koji su proizvod razmišljanja i volje pojedinaca (stranačkih osnivača i vođa). To je posljedica nekoliko faktora: prvo skoro da i nema političkog subjekta koji se u dosadašnjem toku političke tranzicije organizirao kao moderna, otvorena demokratska struktura, uglavnom su to “društva jednog lica”. Drugi faktor se tiče općeg društvenog, a naročito medijskog ambijenta koji je više programiran na informacije (upute i instrukcije) nego na komunikaciju (analize i nove sinteze). Jednostavno kazano nismo mi još uvijek spremni za demokratiju, a naročito ne da je odsudno branimo, učestvujući u njoj. Treći faktor se tiče stručnjaka (uključujući i agencije) koji se bave političkim marketingom. Njihova znanja su krajnje oskudna, nesistematična, reducirana na mali korpus propagandnih tehnika stečenih ad hoc. Da ne govorimo o njihovim namjerama i profesionalnoj etici. Ukupan efekat je veoma otužan.
• Smatrate li da je moguće marketinški djelovati bez konkretnih i kvalitetnih rezultata određenog političkog subjekta na terenu?
Moguće je, vještim ubacivanjem u tematska polja kompleksne dinamike međugrupnih odnosa, dodatnom dramatizacijom postojećih i izazivanjem novih verbalnih i manifestacionih sukoba, neobjektivnim (spinovanim) interpretacijama i reinterpretacijama prošlosti, današnjosti i budućnosti skrenuti pažnju birača sa kvalitativnih pokazatelja efekata dotadašnjeg djelovanja i potencijala političkih subjekata da ispune obećanja i ostvariti povoljan izborni rezultat. Ali, to nije koncept političkog marketinga koji ja zagovaram a koji cilja na razvijanje dijaloškog obrasca komuniciranja u području upravljanja društvom, sa realnim šansama građana da utiču. To je manipulacija arhetipskim strahovima i obrascima ljudi, to je zadržavanje ljudi na nivou predpolitičkog i preddemokratskog stanja pri čemu političkim prostorom u vrijeme izbornih kampanja dominiraju zastrašivanje, demonizacija, spinovanje, grupno mobiliziranje, militarizacija jezika, negativni ciljevi i sl.
• Jeste li stava da politički marketing kao sastavni segment političkog komuniciranja predstavlja jedan od ključnih faktora za realizaciju uspješne izborne kampanje, te da u kombinaciji sa ostalim komunikacijskim aktivnostima može dati značajan doprinos ostvarivanju izborne uspješnosti?
Ja smatram da je politički marketing koncept političkog komuniciranja i političkog djelovanja u kome se ostvaruje win-win odnos. Podjednako dobijaju političari i građani. Političari, ostvarujući efikasan i kontinuiran dijalog sa građanima, koji nisu samo glasači. Povećavaju šanse za osvajanje društvenih i profesionalnih uloga koje ih privlače, tako što u definiranje općeg interesa uvode građane, kojih se taj opći interes najviše tiče, ali i druge stakeholdere (intelektualce, analitičare, medije, privrednike). Građani, dobijaju mogućnost da politička i opća stvarnost budu kreirani i po njihovoj volji. Za razliku od populizma, ovdje se radi o iskrenim najerama političara i ozbiljnim očekivanjima građana. Kičma ovakvog koncepta političkog marketinga je dijaloška komunikacija u kojoj postoji obostrano priznanvanje prava na očekivanja druge strane i od druge strane. Naravno, u stanju u kome se nalazi BiH društvo, efikasnost izbornog nastupa mogu povećati i klasične propagandne tehnike koje se zasnivaju na povećanoj vidljivosti kandidata i poznatosti, ali i na nedozvoljenim oblicima izborne korupcije.
• Smatrate li da je marketinške poruke koje politički subjekti plasiraju u predizbornom periodu neophodno prilagoditi stavovima i potrebama javnosti?
Tu vidim granicu, koju nebi trebalo preći. To je granica između, na jednoj strani, populističkog povlađivanja glasačima pa i neutemeljenih obećanja za koja političari znaju, već u momentu kada ih daju, da ih neće i ne mogu ispuniti i, na drugoj strani, obećanja i poruka, koje su proizašle iz sistematične produbljene analize određenih izbornih područja i kontinuiranog dijaloga sa građanima. Kod populističkog prilagođavanja manipulira se psihološkim motivatorima glasača (strahovima i srećom) a u drugom slučaju (marketinškog prilagođavanja) građani se uključuju u definiranje potreba i općeg interesa. Dakle, bilo bi pogubno po demokratiju, u općoj, opravdanoj, hajci na populizam odbaciti ideju participativne demokratije koja podrazumijeva uključivanje građana u političke procese i u međuizbornim periodima i to mnogo konkretnije nego što je to apstraktni institut poznat kao javno mišljenje.
• Trebaju li prema Vašem mišljenju, marketinške poruke biti primarno usmjerene ka neodlučnim, odnosno neopredijeljenim biračima?
Teško je očekivati da će same političke stranke svoje predizborne poruke usmjeravati primnarno prema neodlučnim glasačima. Logično je da većinu poruka usmjere prema svom članstvu, potom prema svojim dotadašnjim glasačima (koje treba dodatno ohrabriti i čvršće vezati za sebe), pa prema glasačima za koje se može pretpostaviti da su “prirodni” saveznici - simpatizeri, predstavljajući im se kao vjerodostojni i kredibilni rješavaoci njihovih problema i realizatori njihovih potreba i želja. U ovoj grupi se uvijek nalazi značajan broj onih koji apstiniraju od glasanja iz različitih razloga. Stranka bi sa njima trebala ući u dijalog i saznati koje prepreke treba ukloniti da bi ih uključila u izborni proces. Jedan broj poruka treba uputiti i u protivnički tabor. Istraživanja pokazuju da ni jedan tabor nije monolitan i da glasači s različitim stupnjem motivacije učestvuju u njima. Dakle, moguće je neke prodobiti na svoju stranu. Naročito ukoliko se radi o glasačima stranke koja djeluje unutar iste društvene, religiozne, nacionalne ili neke druge identitetske grupe.
Neodlučni, odnosno neopredijeljeni glasači u predizbornim analizama i istraživanjima se uvijek javljaju u značajnom broju i sukladno tome prema njima se razvijaju velika očekivanja, ali u stvarnosti, oni uglavnom ne odlučuju izbore, kod njih kao da je apstinencija trajna navika (oblik političkog ponašanja). Svaka stranka će u svojoj strateškoj procjeni procjenjivati udio koji bi mogla imati u korpusu neopredijeljenih i potencijalnih apstinenata i sukladno s tom procjenom kreirati svoje poruke i komunikacije.
• Smatrate li da je javnost u Bosni i Hercegovini nedovoljno politički obrazovana i da je to pogodan teren za marketinško, pa i propagandno djelovanje?
Teško je povezati na takav način obrazovanje i podložnost (prjemčivost) manipulativnoj propagandnoj, odnosno marketinškoj komunikaciji. Generalno gledajući, mislim da je na manje obrazovane ljude lakše uticati propagandnom porukom, Ali, kad malo bolje pogledamo vidimo da ni u jednoj stranci, pa ni u jednoj političkoj opciji, koliko god ona bila mračna i nedemokratska, ne nedostaje intelektualaca i veoma obrazovanih ljudi. Lično mislim da se u političkoj komunikaciji radi o prepoznatoj (od strane recepijenta) nagradi i koristi u percipiranoj političkoj poruci (prilici za sebe). Ta nagrada i korist, koje u slučaju izborne kampanje uvijek imaju formu obećanja, mogu biti veoma prozaične i konkretne (materijalne) a mogu biti i dugoročne.
• Da li je za adekvatnu i kvalitetnu marketing kampanju za vrijeme predizbornog perioda potrebno angažovati profesionalce, odnosno stručnjake iz prakse?
Politički marketing je akademska disciplina. Ima svoje problemsko područje, svoje naučne (teorijske) izvore, svoje metode i tehnike. U tom smislu ispunjava sve uslove da bude profesija. Međutim, činjenica je da u regionu ni na jednom univerzitetu ne daju diplomu iz političkog marketinga, te da u tom smislu teško možemo govoriti o profesionalcima sa validnom, diplomom. Određeni pojedinci i agencije su se, međutim na različite načine specijalizirali i danas nude usluge iz političkog marketinga koje se u konačnici svode na povećanje vidljivosti, publicitet i neke vanjske faktore imidža. Zajedničke karakteristike svih tih angažmana su: nedostatak strateškog pristupa, marginalizirana uloga istraživanja i dominantno jednosmjerno propagandno komuniciranje čak i u slučajevima značajne uloge društvenih medija.
Mislim da rezultate ni jednih poslijeratnih izbora u BiH nisu presudno odredili (ni uspjeh ni neuspjeh) profesionalci političkog i izbornog marketinga (pa ni upotrijebljene tehnike), mada su u nekim slučajevima bili angažirani i međunarodni eksperti.
• Kada će politički subjekti u Bosni i Hercegovini početi ozbiljno pristupati političkom marketingu, kao disciplini koja je neophodna za promociju i prodor na tržište glasača na kojem se nalazi čitav spektar neodlučnih birača, do kojih je moguće doprijeti sredstvima, metodama i tehnikama političkog marketinga?
Ako je fokusiranje na apstinente iz izbornog procesa i političkih tokova i njihovo uključivanje motivirano demokartizacijom društva i kreiranjem društvenog konsenzusa oko ključnih društvenih tema i protivriječnosti, tada će zainteresiranost za potencijale kojima raspolaže politički marketing sa svojom dijaloškom komunikacijoma, rasti sa demokratizacijom samih političkih subjekata (prvenstveno stranaka). Nažalost, čini mi se da smo u tom pogledu na veoma niskom nivou i da većinu političkih problema, koje danas imamo produciraju sami politički subjekti svojom nedemokratskom strukturom orjentiranom, kako unutar sebe tako i prema vani, na autoritarne monološke tipove političke komunikacije. Sve dok je tako neće biti stvarne potrebe za naučnicima i profesionalcima koji preferiraju izvorni marketinški model politike. Bit će dovoljni i komunikacijski tehničari propagandne komunikacije, među kojima, naravno ima razlike po nivou vještina estetizacije poruka i vještine guranja poruka kroz plaćene i neplaćene kanale komuniciranja. Bojim se da to ne mogu promijeniti marketinški stručnjaci već sami političari i političke stranke usvajajući novu (demokratsku) paradigmu bavljenja politikom.