Savremene društvene fenomene nije moguće razumjeti bez uzimanja u obzir korpusa informacijsko-komunikacijskih determinanti. To je posljedica činjenice da su, pri ostvarivanju svojih ličnih i grupnih ciljeva i interesa, u samoj srži ukupne društvene dinamike i kompleksnosti odnosi između ljudi upućenih jedni na druge, ili suprotstavljenih jedni drugima. To je tako bez razlike da li se radi o ratu, socijalnom ili političkom prevratu, novom modnom ili kulturnom trendu, padu berze, pandemiji i slično.

Odnosi se grade, ali i razgrađuju komuniciranjem. Komuniciranje je glavni način uključivanja u odnos; izražavanja dobre volje prema nekome, iskazivanja zainteresiranosti za nekog ili nešto, priključivanja i podrške zajednici, usmjeravanja zajednice prema određenim ciljevima, integracije i dezintegracije društvenih grupa i zajednica. Stanje komunikacijske infrastrukture (tehničko-tehnoloških komponenti, vladanja komunikacijskim vještinama i strategijama i komunikacijske slobode) u značajnoj mjeri ih omogućava ili ograničava. Ta determiniranost je takva da je razvoj ljudske civilizacije, u svim aspektima, kako materijalnim tako i duhovnim, moguće interpretirati iz perspektive promjena koje su se dešavale u području načina i mogućnosti komuniciranja.

Komunikacijska varijabla oduvijek je djelovala. Druga je stvar što je često u naučnim ili laičkim interpretacijama  zanemarivana ili marginalizirana u korist ekonomske ili geopolitičke varijable. U svim historijskim događajima, progresijama i regresijama, u kojima su presudnu ulogu igrale velike grupe ljudi, zahvaćene privlačnim, zavodljivim, ne i nužno moralnim idejama, svjesno je manipulirano komunikacijama; ne samo odnosima prema drugima i sa drugima, već i odnosom prema sebi.

U mnogim slučajevima te manipulacije (dugotrajne i sistemske) su samo sredstvo koje vodi do projektovanog pragmatičnog cilja (pobjeda na političkim izborima, osvajanje novog tržišta, lansiranje novog proizvoda, zarada na berzi, konzerviranje tradicionalnih vrijednosti, pobjeda na ratištu, geopolitičko repozicioniranje), međutim, u nekim slučajevima efekti, odnosno posljedice, su trajne i dalekosežne promjene kulture (vrijednosti, aspiracija, motiva, ponašanja, navika) velikih društvenih grupa. Pitanje da li su te i takve promjene osmišljene negdje u nekim formalnim, odnosno neformalnim centrima globalne moći ili su samo kolateralna šteta tehničko-tehnološkog napretka u razvoju komunikacijske infrastrukture, sasvim je legitimno. Ono se tiče sociologije medija, jedne zapostavljene discipline u ambijentu ekspanzije komunikologije i komunikoloških istraživanja.

Odnos medija (komuniciranja) i društva je obostran. Komunikacijske strukture dokazano učestvuju u oblikovanju društvenih procesa i događaja, ali i mnogobrojni društveni agensi kontinuirano instrumentaliziraju u svoju korist informacijsko-komunikacijske sisteme. Ishod ovog sučeljavanja je, u svakom konkretnom slučaju, određen alokacijom moći; odgovorom na pitanje ko je u datom trenutku moćniji.
Knjiga Komunikacijska varijabla, u osam tematski zasebnih poglavlja, pokušava rasvijetliti područje tog sučeljavanja, polazeći od aksioma da je riječ o komunikacijskoj varijabli u oba slučaja - kada mediji pokušavaju izazvati promjenu u društvu, a i kada društvo pokušava oblikovati medije po svojoj mjeri.

Prvo poglavlje nosi naslov Komunikativno djelovanje: između koncepta i empirije. U ovom poglavlju se razmatraju komunikacijski aspekti  empirijske utemeljenosti esencijalne ideje dvotomnog djela Jirgena Habermasa iz 1981. godine Teorija komunikativnog djelovanja,  o načinu na koji bi trebalo urediti svijet; alternativne dominantnom instrumentalnom pragmatskom umu usmjerenom na strateško teleološko djelovanje. To je ideja komunikativnog društva  u kojem se odnosi između ljudi (zajedništvo) pa i društvenih skupina zasnivaju na sporazumijevanju. Za razliku od aktuelnih koncepcija strateških interakcija orijentiranih na pobjedu jedne strane komunikativnog djelovanja, koje teorijski obrazlaže Habermas,  upotreba govora je orijentirana ka sporazumu postignutom u dijalogu ravnopravnih, podjednako slobodnih aktera, dominantno motiviranih samim sporazumom. U središtu razmatranja je sociologija arhitekture dijaloga – socijalni i kulturni kontekst svjetova života u kojem se akteri praktično (komunikacijski) susreću, koja limitira izvornu (antropološku) upućenost ljudi jednih na druge. Novomedijski ambijent (sveopća umreženost koju donose mrežni mediji) istovremeno komplicira tu sociologiju, ali i objektivno sadrži nove mogućnosti za “prekogranični” dijalog i nenasilno, komunikativno sporazumijevanje u momentima prije eskalacije u otvoreni sukob.

Činjenica da je broj uspješnih historijskih dijaloga između antagoniziranih društvenih aktera gotovo zanemarljiv, i da, bez obzira na ugled medijatora, uglavnom nisu uspijevali spriječiti sukob, ne svjedoči toliko o nedostacima samog koncepta dijaloga i sporazumijevanja, koliko o kompleksnosti uslova koje treba ispuniti da bi se realizirao. To je prije svega uzajamno priznavanje pretenzija na važenje (istinitost, ispravnost i iskrenost) iskaza aktera dijaloga, ali i razumijevanje za različitost svjetova života iz čijih perspektiva nastupaju.   

U drugom poglavlju, pod naslovom Instrumentalizacija laži u javnoj komunikaciji, elaborirani su najznačajniji aspekti kontaminacije javnog diskursa lažnim vijestima. Ključno je polazište da su lažne vijesti veliki problem za funkcioniranje modernih društava, u svim sferama: u politici, ekonomiji, nacionalnoj sigurnosti, komunikacijama, javnom zdravstvu. Neistinite priče diseminirane kroz podsistem javnog komuniciranja potkopavaju razvojnu homeostazu društvenih sistema, izazivaju generalno nepovjerenje u donosioce odluka u svim sektorima javnih politika i ugrožavaju društvenu zajednicu u cjelini.

Mada se manifestiraju u procesu razmjene informacija, lažne vijesti su primarno fenomen koji proističe iz međuljudskih odnosa, preciznije odnosa moći i utjecaja. To znači da su, gotovo uvijek, politički motivirane i politički instrumentalizirane. Usmjerene su na izazivanje društvenih (političkih) sukoba unutar ciljanih zajednica i destabilizaciju postojećih političkih struktura, ili pacifikaciju internih javnosti nezadovoljnih aktuelnim stanjem u društvu i odvlačenje njihove pažnje od važnih neriješenih pitanja i problema. U oba slučaja lažne vijesti potkopavaju sposobnost građana da konstruktivno i informirano sudjeluju u upravljanju svojim društvenim zajednicama, ali i da u kriznim situacijama donose ispravne odluke u vlastitu korist. Kada ih ovako posmatramo, možemo govoriti i o povijesnom kontinuitetu lažnih vijesti koji korespondira s kontinuitetom borbe za moć.  Zbog toga su u teorijskim konceptualizacijama istraživanja lažnih vijesti nedovoljne samo komunikološke teorije, koje lažne vijesti smještaju u problemsko područje vjerodostojnosti kanala i medija komuniciranja i istinosnih svojstava poruka. Nužno je zauzeti holističku spoznajnu perspektivu, koja uključuje kompleks sociološko-kulturoloških, političkih, ekonomskih i tehnoloških aspekata koji su u različitim povijesnim fazama presudno definirali ovu pojavu. Pri tematiziranju lažnih vijesti moguće je u pojedinim slučajevima istaći u prvi plan bilo koji od ovih aspekata, ali pri zaključivanju je nužno uzeti u obzir njihovo združeno (prožimajuće) djelovanje. Tek tako je moguće razumjeti da se, iza tehničko-softverskih mogućnosti inkluzije konzumenata u tokove cirkuliranja sadržaja Facebooka, Twittera i Googlea kriju profani ekonomski interesi, ali i poražavajuće posljedice po osiromašenje političke, ali i opće kulture. 

Informacijska i građanska apatija su značajne, ali ne i najteže posljedice dominacije dezinformacija i lažnih vijesti. Ključni problem je što je u značajnoj mjeri ugroženo povjerenje ne samo u sistem vijesti već i u objektivnu stvarnost o kojoj one izvještavaju. Samo tako je moguće objasniti glasnost različitih društvenih grupa koje okupljaju pristalice alternativnih (oponirajućih) interpretacija stvarnosti (od korisnosti vakcina, do odlaska čovjeka na Mjesec pa čak i negacije da je Zemlja okrugla).

U digitalnom (online) ambijentu količina istinitih ili lažnih sadržaja u javnoj komunikaciji sve manje zavisi od novinara, koji će, po svoj prilici, biti marginalizirani kao akteri javnog diskursa, a sve više od profitnih igrača koji pokreću cjelokupnu mašineriju mrežnih medija. Oni su se duboko inkorporirali u tržište vijesti.

Pitanje je kada će društvo shvatiti pravu cijenu uživanja u sadržajima na mreži – i razumjeti opasnost po civilizaciju utemeljenu na demokratskim vrijednostima i suprotstaviti se korporativnim interesima kroz čiji krvotok cirkulišu u sve većoj mjeri laži i opsjene. Nauka i pošten, istini posvećen naučni angažman, mogu ubrzati taj trenutak. Klasični pristup istraživanju vjerodostojnosti vijesti, razvijen u staromedijskom okruženju, potrebno je inovirati. 

U trećem poglavlju, koje nosi naslov Konceptualizacija monitoringa govora mržnje u bosansko-hercegovačkim medijima, razvijen je model monitoringa govora mržnje kakav bi mogao poslužiti za longitudinalna istraživanja ove pojave, u nekom dužem periodu u javnom komunikacijskom prostoru Bosne i Hercegovine. Tek će longitudinalna istraživanja, zasnovana na istoj metodologiji, omogućiti monitoring dinamike pojave, odnosno procjenu efikasnosti društvene akcije na njenom iskorjenjivanju.

Predloženi koncept monitoringa zasniva se na metodi analize sadržaja, podržane statističkim programom za istraživanja u društvenim naukama (SPSS). Okosnicu koncepta metodologije čini mreža indikatora pojave koju treba identifikovati u korpusu tekstova, odnosno u jedinicama analize koje čine uzorak. Da bi to bilo moguće formulisana je, na osnovu analize više recentnih definicija, sveobuhvatna operativna definicija govora mržnje a potom i formulirana generalna hipoteza o složenosti (višedimenzionalnosti) pojave i kauzalitetima za koje se pretpostavlja da je određuju.

Utvrđivanje stepena kontaminiranosti javnog diskursa govorom mržnje najčešće je samo jedan, početni cilj monitoringa (istraživanja). Po pravilu monitoringom se nastoji pojava govora mržnje zahvatiti dublje, do svih relevantnih internih i eksternih aspekata (takve komunikacije) pa i uzajamnih povezanosti.

U četvrtom poglavlju, pod naslovom Javni medijski servisi u krizi, egzistencijalna kriza sistema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini tumači se u kontekstu tri korpusa faktora: 1) nezavršenih unutrašnjih tranzicijskih procesa, 2) opće (europske) krize modela javne službe i 3) nezadržive penetracije mrežnih medija u javni komunikacijski prostor.

Zastoj tranzicijskih procesa ustavno-pravne rekonstitucije Bosne i Hercegovine iz političke monostrukture federalne jedinice (Republike) bivše Jugoslavije u suverenu i nezavisnu politički pluraliziranu državu Bosnu i Hercegovinu nepovoljno utiče na preobrazbu sistema javnog emitiranja iz državno-partijskog u građansko-demokratski (liberalno-pluralni). U tom smislu bosansko-hercegovački javni emiteri dijele sudbinu većine javnih emitera u bivšim komunističkim državama, ali i plaćaju posebnu cijenu dominaciji etno-nacionalnih identiteta u političkoj i društvenoj strukturi države.

Nominalno su demontirani državni emiteri, dozvoljeno je privatnim poduzetnicima da pokrenu svoje medijske projekte, privatiziran je sektor novina, ali mediji su ostali pod više ili manje izravnom kontrolom vladajućih političkih koalicija. Informativni i dokumentarni programi televizije i radija, kako komercijalnih tako i javnih emitera, podvrgnuti su političkim težnjama pojedinih stranaka i lidera. Profesionalna etika i novinarstvo kao profesija ne uspijevaju se uzdići iznad dnevno-političkih interesa i izazova, kojima se sami novinari prepuštaju, pravdajući to višim ciljevima patriotizma ili ispravnog ideološko-političkog opredjeljenja. U tom smislu javni medijski servisi u Bosni i Hercegovini, ali i u većini postkomunističkih društava, još uvijek se nisu odmakli od Lenjinovog koncepta novinara i novinarstva kao masovnih propagandista, agitatora i organizatora u korist političkih subjekata s licencom “dobrih momaka”. To u kontinuitetu prijeti izvornoj misiji medija da budu u službi javnosti, da dopiru do svakog građanina omogućavajući mu  kreativno sudjelovanje  bez obzira na društveni status ili kupovnu moć. Unatoč različitim stepenima autonomije, javni emiteri su još uvijek bliže vladi i političkoj nomenklaturi nego civilnom društvu.

Angažiranje oko stvaranja strukturalnih uslova za funkcioniranje i razvoj javnih emitera u Bosni i Hercegovini mora ići dalje od dizajniranja sistema finansiranja. Treba osigurati 1) da javni emiteri u programskom smislu budu vođeni konceptom liberalno-pluralističke demokratije s javnim interesom i građanima kao centralnim idejama i metama, što je dominantno Europsko političko opredjeljenje, 2) da produkcijski nivo bude u granicama produkcijskih i tehnoloških Europskih standarda definiranih „prekograničnom televizijom“, odnosno „televizijom bez granica“ (dovršetak prelaska na digitalno emitiranje i usvajanje ograničenja vezanih za jezik mržnje, zaštitu djece i oglašavanje), 3) da osiguraju zaštitu od klijentelističkih utjecaja bilo koje vrste i  4) da pruže integrisanu komunikacijsku ponudu koja uključuje i kanale mrežnih medija. U tom pravcu ide i Europska medijska politika zagovarajući tranziciju javnih elektronskih servisa u javne medijske servise.

Peto poglavlje nosi naslov Komunikacijska varijabla participacije građana u lokalnoj upravi. U ovom poglavlju prezentirani su rezultati teorijsko-empirijskog istraživanja komunikacijsko-informacijskih aspekata aktuelnog stanja učešća građana u upravljanju lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini, a u okviru generalnog istraživačkog projekta Participacija građana/građanki u odlučivanju o javnim poslovima u jedinicama lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini, koji je realizirao 2022. godine Centar za istraživanje razvoja lokalne i regionalne samouprave Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Istraživanje je pokazalo da je uslov za redistribuciju političke moći iz uskih krugova političkih struktura vladajućih stranaka na građane redistribucija komunikativne moći, do koje bi trebalo doći povećanjem političke i finansijske neovisnosti medija odnosno povećanjem otpornosti lokalnih medija na klijentelističku zavisnost od struktura vlasti i konačno većom penetracijom online medija u javni diskurs i participativne procese.

Institucionalni komunikacijski podsistem građanske participacije mora inkorporirati alternativne komunikacijske kanale, zasnovane na online medijima i to u obje funkcije: 1) informiranja i potpune otvorenosti za građane u zadovoljavanju njihovih potreba za informacijama u vezi s upravljanjem lokalnim zajednicama i 2) foruma građana - legaliziranja i legitimisanja online participativnih događaja kao jednog od kanala procesa participacije.

Kontrola pristupa ogromne količine podataka i informacija o različitim aspektima života građana, koje administracija lokalne uprave u svom svakodnevnom radu generira i akumulira, u samim je temeljima moći upravnih administracija. Proaktivno dijeljenje institucionalnih informacija s građanima indikator je otvorenosti lokalnih samouprava i demokratske participativne kulture administracije, odnosno njihove spremnosti na podjelu moći s građanima.

Komunikacijski podsistem, koji će efikasno podržati participaciju građana u upravljačkim procesima lokalne zajednice, mora kombinirati 1) kanale informiranja (prijenosa informacija po zahtjevu građana ili na osnovu objektivne procjene korpusa potrebnih relevantnih informacija za raspravu o određenoj temi i informacija o mjestu, terminu i sadržini participativnog događaja) i 2) interaktivne kanale komuniciranja (uzajamne razmjene poruka između građana - učesnika participativnog događaja (javne rasprave, javnih konsultacija) i učesnika participativnih događaja i uprave.

Rezultati empirijskog istraživanja (anketiranja građana) podržavaju zaključak da je aktuelno stanje građanske participacije u upravljanju lokalnim zajednicama u neposrednoj vezi s informacijskom otvorenošću lokalne uprave.

Šesto poglavlje nosi naslov Aktuelnost Sulejmanpašićeve kritike žurnalizma. Rasprava u poglavlju je višeslojna. Prvi sloj se odnosi na životopis jednog od prvih komunikologa, u savremenom značenju tog pojma, na području Balkan a i jednog od prvih i ključnih bošnjačkih svjetovnih reformatora među muslimanima u Bosni i Hercegovini. U drugom sloju se može iščitati tadašnje razumijevanje uloge i utjecaja javne (printane) riječi na ostvarivanje ciljanih društvenih promjena. U svakom segmentu i u svakom periodu svog veoma intenzivnog, dinamičnog i često kontraverznog društvenog (kulturnog i političkog) angažmana, Sulejmanpašić se oslanja na medije (štampa knjige, pokreće i uređuje novine, sarađuje s vodećim medijima) svjestan njihovog utjecaja na realne društvene tokove. U trećem sloju eseja,  Sulejmanpašić je predstavljen komunikologom čija veoma stroga analiza tadašnjih novina rezultira uočavanjem fenomena i slabosti (tabloidizacije i komercijalizacije) kojima se bave i aktuelni komunikolozi. To je bilo moguće, zahvaljujući prirodi Sulejmanpašićevog intelektualizma koji je obilježen istovremeno 1) dubokom empirijskom uronjenošću u kulturne, duhovne i socijalne prilike svog naroda, 2) izvanrednim poznavanjem Europskog civilizacijskog konteksta i povijesnih megatrendova kojima su bosanski muslimani odlaskom Osmanlija bili neizbježno izloženi, 3) dubokim interioriziranim pristajanjem uz moralni zakon da je čovjek čovjeku čovjek i 4) izvanrednoj analitičnosti duha.

U knjizi Žurnalizam razarač čovečanstva: novinstvo sa najmanjom merom žurnalizma, koju je štampao u Zagrebu 1936. godine, otkrivamo modernog Europskog mislioca, koji iz perspektive Kantovog moralnog imperativa analizira fenomen žurnaliziranog (tabloidiziranog) novinarstva, vođenog komercijalnim interesima. Prepoznaje i podvrgava, prvenstveno etičkoj i kulturološkoj kritici, pojave kao što su senzacionalizam, površnost, lažne vijesti, tabloidnost i sl. koje svoj vrhunac dostižu u današnje vrijeme. U tom smislu Sulejmanpašićeva knjiga jeste prvo komunikološko djelo na području tadašnje Jugoslavije, ali i Balkana.

Sedmo poglavlje nosi naslov Novine u Bosni u osmanskom periodu i nacionalno samoidentificiranje Bošnjaka. U ovom poglavlju se detaljno prezentiraju okolnosti pod kojima se štampa u Bosni i Hercegovini pojavila veoma kasno, tek nakon što su procesi nacionalne samoidentifikacije katolika i pravoslavnih kao Hrvata i Srba, podsticani iz Hrvatske i Srbije,  spriječili konstituiranje sveobuhvatnog bošnjačkog/bosanskog identiteta.

Procesi nacionalne identifikacije bosanskih rimokatolika i pravoslavnih, utemeljeni na vjerskim posebnostima te epskim simbolima i tradiciji, realizirani su dominantno uz pomoć štampe koja je dolazila iz Hrvatske i Srbije. Kada su se u Bosni pojavile štamparije i novine  političke konceptualizacije interkonfesionalnog nacionalnog identiteta, podsticane iz Carigrada, više nisu imale ozbiljnije šanse.   

Novine su se u Bosni pojavile s velikim zakašnjenjem, kako u odnosu na Evropu tako i u odnosu na susjedne zemlje. Ta činjenica je utjecala na sadržinu, tok i ishod procesa izgradnje nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Kašnjenje pojave novina u Bosni je posljedica makro i mikro faktora. U makro faktore spadaju: priroda vlasti u Osmanskom carstvu, te veliki upliv konzervativnih vjerskih vrhova u uređivanje svjetovnih pitanja i visok stepen centraliziranosti Carstva. U mikro faktore spadaju: geostrateški položaj i funkcija Bosne kao tampon zone u dodiru  islamske i kršćanske civilizacije, sistem regrutiranja i funkcioniranja bosanskog plemstva i sticanja privilegija, kao i opće stanje kulturnih i društvenih prilika u Bosni. Ovi faktori često su sinergijski, doprinosili petrifikaciji kulturnih i društvenih (socijalnih) prilika i strukture društvene moći na nivou srednjeg vijeka koje nisu pogodovale razvijanju političkih procesa i odnosa koji su se odvijali ne samo u europskom već i u bližem, regionalnom okruženju, a koji su se ticali nacionalne i građanske agende. Odnos prema štamparstvu i izdavanju novina je bio istovremeno mehanizam, ali i posljedica konzerviranja tog stanja.

Osmo poglavlje nosi naslov Bosanstvo i Bošnjaci u agendi "Bošnjaka" . U ovom poglavlju analizirane su okolnosti pod kojima je list Bošnjak bio bezuspješan zagovarač bosanskog nacionalnog identiteta, koji je  projektovan u Beču, odnosno u Kalajevoj glavi.  Nije imao nikakve šanse jer je zakasnio najmanje tri do četiri decenije u kojima se odvijala organizirana kampanja s područja Srbije i Hrvatske za nacionalno opredjeljivanje, kako pravoslavnih i katolika, tako i islamskog življa.

Uvid u stanje i sadržinu štampe, koja je dolazila u Bosnu iz Beograda i Zagreba, kao i komparacija sa štampom koja je izlazila u Bosni i Hercegovini, naročito štampe bosanskih muslimana i katolika, pokazuju o kakvom se nesrazmjeru simboličke i političke moći radilo  u Bosni i Hercegovini u najosjetljivijim periodima otvaranja nacionalnog pitanja i zauzimanja povoljne pozicije za konačno geopolitičko rješenje Bosne i Hercegovine, za koje se znalo da će se postaviti u veoma zaoštrenom obliku u momentu kada se uđe u posljednju fazu odlaska Osmanskog carstva s Balkana.

Prvi broj prvog bošnjačkog lista na bosanskom jeziku, Bošnjak, izašao je 2. jula 1891. godine. Vlasnik lista je bio Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, a odgovorni urednik Hilmi Muhibić. Zauzvrat za konzistentno slijeđenje politike zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini, koja je, posmatrajući iz današnje perspektive zaista bila u interesu očuvanja bosansko-hercegovačkog prostora kao zasebne administrativne pa i političke cjeline, Bošnjaci su dobili glasilo u kojem  se moglo jasno artikulirati i manifestirati političko mišljenje da Bosna nije ni srpska ni hrvatska, da Bošnjaci (Bosanci muslimani) nisu ni Srbi ni Hrvati, te da se u Bosni govori bosanskim jezikom, koji je sa Bošnjakom postao jezik medija. Značaj pojave ovog lista postaje jasnijim kada se uzmu u obzir reakcije koje je izazvao u nacionalističkoj srpskoj i hrvatskoj štampi.